Riječi povezuju
Se pareba boves, alba pratalia araba
et albo versorio teneba, et negro semen seminaba
Vodio je volove ispred sebe, orao je bijelo polje
I bijeli plug je držao i crno sjeme bacao.
(Zagonetka iz Verone, 8.st.)
Nepredvidljive su životne putanje koje se događaju iz nečijeg djelovanja. Kada je Luigi Schiaparelli 1924.godine u Kaptolskoj knjižnici u Veroni, naišao na pozadini prašnjavog i požutjelog kodeksa iz Toleda prvi zapis na talijanskom, koji se počeo isticati od latinskog, m shvatio da će mu ime ostati zabilježeno u povijesti istraživanja ovim otkrićem. No, kako je mogao predvidjeti da će jedan mladac od kojih sedamnaest godina na pragu mature učiti talijansku književnost i ostati osupnut dubinom značenja Zagonetke?
Bila je sredina lipnja kada treba upregnuti misao za učenjem za predstojećim ispitima ali misli tako lako odlutaju, poput jata, prema otvorenom prozoru. Dopiranje klike onih koji nisu trebali provoditi vrijeme u učenju, i koji su se zabavljali više u njegovoj glavi nego u stvarnosti, je postalo nepodnošljivo. Ako ostane doma neće mu ništa pomoći izolacija jer bi samo zavidio ostalim mozgovima na ispaši. Kada nešto moraš to je ionako najveća prepreka da posao bude dobro obavljen.
Odlučio je pozvati Kika i Marka kojima su se klatile iste ideje. Nije ih bilo teško nagovoriti da je najbolji način da se duhu dade malo oduška taj da se ode s knjigama na plažu te se na taj način pokušaju spasiti ovce i nahraniti vuka.
Iako se osvježio hladnom vodom iz tuša ništa mu nije pomoglo kad ga je snašla vrućina čim je ušao u autobus koji se počeo puniti curama i dečkima sa istom namjerom. Nadao se da će ta rulja sljedeći pravila svojstvena masi pokleknuti plažama za turiste kao što je izbetonirana Slatina, Ičići ili uvrglave sirota šljunčana Medveja kod okretišta i otpisani siroti Sipar kojeg je otpjevao Rikard katalinić Jeretov u svoje vrijeme.
Kod Turnića je ušao Kik s ovećim graškama znoja na čelu. Samo su se pogledali i kimnuli, bilo im je i tako jasno, sve više od toga bilo je sumanuto, treba štedjeti ono malo vode što nije probila kroz kožu. Isto je bilo i sa Markom kad je upao kod u bus Preluke, starci su ga odbacili na putu za posao, čekao je pod hladom pinete i bio je jedini koji je izgledao kao da ga sunce ne dira. I to još sa nekakvim sunčanim cvikama koje je garant ubrao starome.
Vozili su se po Liburniji sljedećih četrdeset minuta uz zastoj automobila i tradicionalnih radova na cesti (jeli ti ljudi provode zimu planirajući kako da stvaraju čepove po ljeti?), ako to nije dovoljno da čovjek poželi iskočiti iz vlastite kože poput Pantića… .
Tenzija ljudskih živaca se mogla rezati u zraku, u onom trenutku bi svaki vozač prodao dušu samo da dođe do cilja, riješi se kola i skoči u more.
Na okretištu kod Medveje su se iskrcali preostali kupači dok su njih troje još čekali lokalni autobus za Brseč. Sklonili su se pod krošnju starog kestena sa ručnicima, knjigama iz talijanske književnosti i zalihama vode. Stigao je stari autobus sa kožnim sjedalima na kojima po ovakvim vrućinama doslovce ostaviš samo sebe. Prednost je što možeš otvoriti prozor i kompenzirati zrak kod glave koji nemaš na stražnjici. Bili su oni i par starica umotanih u crnim veštama sa maramicom preko glave, isto crnom.
Bilo je teško samo gledati ih.
Kad su se odlijepili na stanici još ih je čekala šetnja po asfaltiranoj cesti koja se spuštala do jedne od malo dostupnih plaža u Brseštini. Na ostale si mogao stići samo barkom. Prošli su pored groblja omeđenog čempresima i uživali u hladu koje je omogućila šuma kestena, višnja, pineta i hrastova. Napokon su stigli do parkirališta na kojem stane jedva sedam auti i spustili se puteljkom u stijeni koji je vodio do plaže oblutaka koje su čuvali nekadašnji talijanski bunkeri i spremišta za barke.
Na Klančecu nije bilo masivnog turizma, ako je bilo turista, onda su dolazili ciljano i bilo ih je malo. Na sjevernom djelu je bila plitka jama koju su iz milja zvali Češka buža (ili škuja) jer je njen hlad bio jedini spas za bijelo pute goste koji bi tek u podne shvatili kakav je samoubilački čin gušterati se ne bijelom vapnencu sa suncem u zenitu. Onda bi Česi shvatili da je vrag odnio šalu te bi brže bolje potražili zaklon u jami i iz nje poput šišmiša roza boje promatrali ostale kupače koji su ponijeli sa sobom suncobrane.
Trojac je položio stvari sa knjigama u sjedni jednog spremišta za barke za kojeg su znali da će nakon podne počet stvarati sjenu i krenuli u more. Odmah pored su hridi sa koje se može skočiti jer je mjesto dovoljno duboko. To je najbrži način da se tijelo odmah osvježi a i skakanje sa tog mjesta, vjerovali su, je dokaz hrabrosti pred drugim kupačima. Marko nikad nije bio za knjigu tako da je on nestao zajedno sa svojim maskom i dihalicom u dubine podmorja. Uzeo je sa sobom trozubac kojeg su sklepali na divljaka. Kik je pogledom i držanjem obznanio da je došao kako bi iza sunčanih naočala na oku držao ženski rod u kupaćem kostimu.
Što se tiče njega, nikad nije imao problem sa učenjem negdje gdje se događa akcija. Naprotiv nije mogao učiti u tišini koja ga je dekoncentrirala i odvraćala miljama daleko. Spoj sunca, mora, valova i ljudske klike je bio sasvim prihvatljiv uz pohabanu žutu knjigu koju je ponio sa sobom. Za nekoliko godina će shvatiti da može pušiti, piti i čitati dok se oko njega gomilaju ljudi na fešti, samo da nije tišine. Tišina bi ga prikovala za misli koje bi ga dekoncentrirale koliko su imale vlastit postojanje.
Uz zvuk valova koji su kotrljali nanovo oblutke pronašao je ritam i gladio svaku pročitanu riječ. Riječi imaju svojstvenu magiju, prinose ti misli i zvukove osoba koje su odavno prah. Ako nas nešto veže uz one koji su bili prije nas to su riječi koje su nam ostavili u amanet. Bio je užitak zamišljati riječi iz Zagonetke u njihovom prenesenom značenju. Kako se jedan teški, drevni, fizički posao poput rada u polju poistovjećuje pisanjem. Ruka je par volova, kemijska je plug, bijelo polje je papir a crno sjeme tinta. Njihov plod su prizori koji nam se usađuju i tehnikom pčele (što bi rekao Petrarca) postaju nešto drugo od onog prvotnog, pogotovo ako im damo primjesu sebe, nastaje sasvim novi med. Koji se može prenositi dalje.
Na taj način je osjećao neraskidivu vezu u vremenu sa anonimnim pisarom u kaptolskoj knjižnici u Veroni od prije 1300 godina. Čemu li se nadao? Možda da kada bude prah nešto ostane iza njega pa makar u ovim riječima na slabašnoj pergameni koju je vrijeme nekim slučajem poštedjelo. Ako krene nešto pisati hoće li se to fiksirati u vremenu dok netko ne osjeti vezu sa njim kao što on ima ovu i probuditi dio njega koji se spasio od propadanja? Hoće li čitatelj osjetiti nadu u njegovim riječima? Toplinu u nastojanju da se sa njim poveže? Pobratimstvo u svemiru bića kojeg jednom neće biti sa onim čije vrijeme tek dolazi. Hoće li na taj način prevariti staru damu što donosi smiraj svakom stvoru?
Iz tih misli trgnula ga je scena kad je Marko pobjedonosno izašao iz mora i oko ruke držao zarobljenog mrkača. Okrenuo mu je mozak, to je jedini način da ga ubije. Ruke su mu imale otiske pipaka i bilo je vidljivo da je borba za opstanak bila dramatična. Nitko mu tada nije mogao skinuti ponosni osmijeh sa lica. Cijela je plaža poklonila pozornost Marku i ništa nije vrijedilo skakačima sa hridi u nadi da dobe kakav uzdah od prisutnih cura. Krenulo je poslijepodne i već se moglo disati. Cvrčci su naglo otpočeli koncert. Kao da je čitava šuma iza njih živnula u jednom duhu.
M.Z.