Berba trešanja
Ono što volim kod Rijeke jest da je smještena po brdima i gudurama. Ako živiš na povišenom mjestu i ako ti je želja ići u centar moraš se samo spustiti. Zato sam ja u Slavoniji sav dezorijentiran, nema brda i mora kao referentne točke.
Ovo je dom zdravlja i zgrada bivšeg rodilišta. Kad prolazim pored uvijek se sjetim jednog pokojnog kolege i prijatelja moga oca, Boro Mušolin. Odvaljen od stijene, najači čovjek koji si možete zamisliti, sav suh i mišićav. Ruke bi mu se napnule pod naporom kao da ima kablove pod kožom.
A onda mi je tata ispričao da je Boro imao djete i da je to djete bilo tamo kad je tadašnje rodilište izgorilo. Tako da uvijek imam knedlu i osjećaj prolaznosti kad idem ulicom Ive Marinkovića.
Ovdje sam išao na testiranje za vojnu obuku. Da nisam izabrao civilni rok u vrtiću za slijepu djecu završio bi u topništvu. Već se vidim kako nosim zrne od 40 kila... not. Isto tako bio sam kod psihjatra kad sam se zabrinuo za sebe jer nisam mogao podnjeti jedan prekid pa mi je psihjatar nakon razgovora od 15 minuta rekao da meni ovo ne treba, da sam jak ko lav, da je ovo što prolazim normalno i da ako se osjećam u depri da si popijem kamilicu. Čak je to napisao na papirić pa sam mislio ajme sad će me šopat ljekovima a kad ono čaj :)
Jednostavna poruka nakon nesreće..
Između Pomerija (za kojeg vjerujem da je sastavljen od riječi post morerium = iza zidina) i ulice Ive Marinkvića se nalazi pokoja obradiva površina što je uvijek drago vidjeti.
U visoko urbaniziranoj zoni prizor kao da si na selu, još da nema one zgrade u pozadini...
Na križanju Laginjine i Tizianove ima zaista lijepih fasada. Ipak je to Belveder.
Da je kod nas sve samo u fasadama treba samo otići iza kulisa..
Sav je zastrašujuć a nitko ga ne obadaje. Svi se samo nekamo žure.
Čuvar kuće se uvijek negdje uvali di mu paše.
Ovo je već u sporednoj ulićici kod Vinogradske. Ko da smo u nekakvom Beverly Hillsu.
S jedne strane samo po sebi je stvar u neukusu ali dovoljno bi bilo nekoliko godina da ovaj prikaz postane vrijedan jer će tada govoriti o stanju duha, predlažem da ju povijesničari umjetnosti nazovu seljačija. To je kada priprost puk ode u bijeli svijet zaraditi neku paru pa se vraća nazad pun keša i misli da mora pokazati nekakvu kulturu i blagostanje susjedima. Međutim radi pomanjkanja kulturno povijesnih i estetskih alata pribjegava se majstorijama od gipsa, lavovi, sfinge, orlovi pa čak i karijatide koje nose zabat koji ima ulogu ulaza u garažu.
Seneka se takvih skorojevića grozio i opisivao kako ne umiju ni čitati a police su im pune pergamena kako bi dali dojam da su učeni. Neka mi nitko ne zamjeri ovaj pokušaj kulturne psihologije jer ispadam ko neki snob a zapravo to nisam već samo pokušavam razjasniti zašto si to ljudi čine.
I evo pravog razloga ove šetnje. Ne Ane već trešnje...
Sočne i nešpricane ali zasitiš ih se u jednom danu. Dok sam brao i jeo već su mi izlazile kroz uši.
Divlje jagode, tako male a ukus sav koncentiran. Ove iz staklenike bi se mogle pokriti petaljkama.
Nera čeka u zasjedi.
Dok joj majka Drimi pase travu.
Kako smo shvatili da se blizu trešanja nalazi groblje ljubimaca i kako nisam nikad bio...
Ovaj je dao mnogima muke za života...
Osobno ja nikad ne bi svojim dlakavcima prijuštio nešto takvo ali ovo je iz osobnog uvjerenja i jako je dirljivo vidjeti koliko ti ljudi vole životinje. Mada su neke spomen ploče i bile smiješne pogotovo kad se mačka zove Miško.
Pa je došao red za kolač.
E sad je jedini problem dočekati tih 45 minuta koliko treba kolaču.
Naravno da smo odmah napali rubove i kantune koji su bili najhrskaviji.
Obratiti pažnju na žicanje u pozadini...