Sveci ili smutljivci?
Moj tekst za Lapis Histriae 2012, kad već nije prošo u finalu onda će biti objavljen ovdje
Ovo je Srbija!
Budalo,ovo je pošta!! (grafit u Sarajevu na pošti 1992)
Zavaditi ljude nije nikakvo umijeće. Ne treba biti posebno talentiran, a osim upornosti koja sa sobom povlači samouvjerenost ne treba ti niti elokventnost. Onaj koji želi zavaditi susjede i čitave narode, ne treba biti naročito maštovit da bi „upeškao“ da je dovoljno naglašavati razlike i zametnuti sličnosti.
Onog Drugog, razlilčitog, ljudi ionako lako nađu jer je najteža stvar, ma koliko to paradoksalno zapravo bilo jer sami od sebe ne možemo pobjeći, pogledati u ogledalo i vidjeti dežurnog krivca za nešto što nam ne paše. Smutljivci su samo ljudi pod svijetlom reflektora koji nama pokazuju prstom tamo gdje želimo pogledati.
U krivca, koji naravno nismo mi.
Smutljivac nam, zapravo, dođe poput laksativa, preuzima tešku zadaću prozivanja na herojska pleća i daje nam toliko željenu ideološku podlogu da sa oduševljenjem izvadimo kosture iz ormara. Da njemački narod nije bio zreo poput kruške da ga se ubere, Hitler bi ostao samo jedan čudak nalik na one samoproglašene pravednike u Hyde Parku kod Speakers' Cornera u Londonu.
U nekom normalnom svijetu Adolf bi bio samo nezapaženi tip sa ludim sjajem u očima, zadojen mržnjom, ali bezopasan u tom obliku za ostale. Kako se obraniti od tih smutljivaca koji žele uvjeriti sebe i ostale da su blagoslovljeni poslanjem? Hajdemo analizirati pokoji slučaj iz povijesti koji je i dalje aktualan iako su nakon njega prošla desetljeća i čitav jedan ljudski vijek.
Nakon Velikog Rata dvije su ključne europske zemlje bile nezadovoljne. Jedna je pretrpjela strašan poraz i postala metom Francuske koja žudila za revanšizmom kroz ratne reparacije. U Weimarskoj republici je vladala neopsiva inflacija, ratni veterani su bili na ulicama i shvatili da njihovo prethodno žrtvovanje ničemu ne vodi. Tko od nas ne bi bio ogorčen na vlasti kad bi vidio da se njegova žrtva ne cijeni? Ljudi su kupovali namirnice sa karijolom maraka radi rastuće inflacije.
Takva je atmosfera rasadnik za negativne osjećaje poput mržnje. Strah za egzistenciju u naciji koja je izrodila jednog Goethea i Schillera je doveo do eskalacije nasilja između raznih političkih frakcija i tako potaknuo dodatnu nesigurnost. U takvim trenucima svi žude za jednom čvrstom rukom koja će lupiti odlučno u stol i reći dosta kaosu i neredu. I eto tako su na velika vrata povijesti ušli uskoro najpoznatiji brčići u Njemačkoj. Italija je krenula sa pozicije pobjednika, ali ju je zadesilo ono što sad učimo u školskim klupama kao „vittoria mutilata“.
Tko je bolje od D'Annuzia uspio tako poetski izraziti nezadovoljstvo djela talijanskog stanovništva nakon kolosalnog pokolja na Alpama? I zar nije paradoksalno da se stotine tisuća beskorisno izgubljenih života da su se iskoristili kako bi uskoro proizveli još milione uzaludno bačenih života. Banalnost zla otvara prostor za mučninu. Kako bi tek tužn i smiješno izgledao Mussolini da na balkonu u Piazza Venezia „Italiani, č giunta l'ora..!“ da su prolaznici samo nastavili nezainteresirano prolazit i baviti se svojim poslovima (Što biste radije činili? Uživali u caffč e cornetto ili slušali ćelavog tipa kako pljuje dok se dere sa balkona?). Bilo bi nam ga gotovo žao.
Kao arheolog i netko tko proučava povijest ne mogu ne primijetiti da se ona ciklično ponavlja nakon što se ispune uvijek jedni te isti faktori. Velike katastrofe koje su pogodile stanovništvo poput ratova ili elementarnih nepogoda stvaraju nelagodu koja generira strah što se na kraju uskovitla sve do mržnje. Previše puta su se ponovila doba opće histerije i traženja krivca za vlastite probleme da bi bili pošteđeni s isprikom neznanja. Previše je prethodnih grešaka zapisano u povijesti da bi se izvukli lišo. Pogotovo nakon zadnje zgode kada je čovječanstvo hitalo u bezdan.
Obični ljudi koji ne traže dalje od vlastitog nosa su po mom mišljenju čak i oslobođeni krivnje sa otegotnim okolnostima. Na kraju životnog puta vjerujem da im je dovoljna kazna što se vraćaju u nižem obliku svijesti, ta bili su marionete moćnika, izvršavali su uvjereno zapovjedi i bili su topovsko meso.
One kojima se ne skida odgovornost, već im se nadodaje, su intelektualci koji su pružili ideološku podlogu nesnošljivosti koja je dovela do zločina. Mali ljudi imaju strahopoštovanje prema priznatim znalcima, time je umjetnicima, filozofima i piscima zadaća da ne koketiraju ni sa čime što bi moglo ugroziti bilo čiji život. Jedno od podataka koji me je šokirao, jer nisam očekivao od takvih intelektualaca, jest da su se Giuseppe Ungaretti i Luigi Pirandello, priklonili nečemu tako negativnom potpisivanjem Manifesto degli intelettuali fascisti. Iako su mi razlozi priključenja radi razočaranja kao čovjeku po mogućnosti shvatljivi. Pirandello je prezirao demokraciju mada ono što je on kušao nije bila demokracija već vlast birokrata koja se nije izmijenila do dana današnjeg: Ma la causa vera di tutti i nostri mali, di questa tristezza nostra, sai qual č? La democrazia, mio caro, la democrazia, cioč il governo della maggioranza. Perché, quando il potere č in mano d'uno solo, quest'uno sa d'esser uno e di dover contentare molti; ma quando i molti governano, pensano soltanto a contentar se stessi, e si ha allora la tirannia piů balorda e piů odiosa; la tirannia mascherata da libertŕ.
Ali koji je pravi uzrok svih naših zala, ove tuge, znaš li koja je? Demokracija, moj dragi, demokracija, tojest vladavina većine. Jer, kad je vlast u rukama jednoga, taj jedan zna da je sam i da mora zadovoljiti mnoge; ali kada mnogi vladaju, misle samo kako da zadovolje sami sebe, i tako imamo najgluplju i nepodnošljivu tiraniju; tiranija maskirana u slobodu.
Naprosto mi je bilo teško shvatiti zašto je genij koji je napisao takve velebna kazališna djela kao Uno, nessuno e centomila, Sei personaggi in cerca d'autore, Il fu mattia Pascal, genijalni esej L'umorismo, dalekovidnu novelu La carriola, koji je naprosto secirao društvo i uvidio koliko je ova stvarnost koja nas okružuje sa društvenim odnosima zapravo fikcija, pao na nešto tako banalno poput fašizma, obični blještavi celofan koji prekiva trule emocije za veličinom uzrokovane kompleksima niže vrijednosti.
Ako je jedan Pirandello u stanuju usvojiti takav koncept onda se ne trebamo čuditi ljudima bez sposobnosti kritičnog razmišljanja. Vjerojatno, nakon mladenačkog žara, svi mi ulazimo u jedno doba kada nam je dosta da gledamo sveopću korupciju institucija i onda nam se čini najlakše prepustiti svu moć jednoj odlučnoj i energičnoj osobi koja će se brinuti za sve nas poput brižnog oca. Od tuda potreba za Ocem domovine, svi smo mi zapravo ponekad samo dječaci i djevojčice koji bi voljeli da se netko brine za nas. Lijepo je sanjariti ali stvarnost je drugačija. Za vrijeme studentskih dana u Udinama sam imao prilike pročitati na koloni pročelja jedne banke (kako znakovito) u samoj gradskoj jezgri sljedeće riječi koje sam morao zapisati:
Chi scambia la propria libertá per la sicurezza perde la prima e non ottiene la seconda.
Tko zamjeni vlastitu slobodu za sigurnost, gubi prvo i ne postiže drugo.
Ungaretti je u prvom redu prisutstvovao u Velikom ratu, javio se dobrovoljno na frontu, njegova poetika otkriva sav užas besmislenog sukoba (Veglia, Soldati). Neshvatljivo je djelovanje i nemogućnost prepoznavanja opasnosti koja se rađala za to vrijeme u Italiji. Potpisivanje manifesta kao u slučaju Pirandella mnogo otkriva pogotovo jer je tada postalo bjelodano što je to fašizam, godinu dana nakon zločina Matteoti (1924). Dokaz da je režim na argumente znao odgovarati samo nasiljem.
Iz nekog instinktivnog i idealističkog razloga intelekt kao takav smatram samo ako je u potrazi za dobrobiti čovječanstva. Bilo koja radnja koja bi dovela do bilo kakvog nasilja nad ljudima ne može biti opravdana od strane intelekta jer je znanje samo ako je u službi višeg dobra. Ako nije tako, onda to nije intelekt već lukavost da drugi čine ono što želiš.
Talijanski obraz je spasio Bendetto Croce u Manifestu intelektualnih antifašista koji nažalost nije postigao željeni cilj pošto je fašizam prodro u sve segmente društva. No nije važno jeli uspio u svome naumu koliko je bitno da je reakcije ipak bilo.
Prozivati krivo ponašanje, reagirati na zločin, na jeftino trgovanje političkim poenima sa nacionalističkom retorikom, u ime religije, naroda i zemlje, treba biti zaustavljeno u samom pokušaju, od svakoga tko se smatra slobodoumnim. Pokazati prstom u to sramotno ponašanje i nadati se tako da se u retoričaru koji žudi zapaliti mase posjeduje ipak neki elementarni osjećaj za stid. Makar da ga se osramoti pred publikom kako mu više nikada ne bi palo na pamet poticati na netrpeljivost. Tu nastupa uloga intelektualca ili ako hoćemo filozofa stricto sensu. Dignuti glas i polemizirati svaki put kada osjeti opasnost od sakupljača niskih strasti u medijima ili na javnim tribinama, makar dobili čekić u glavu poput Vlade Gotovca u Puli. U slučaju nadglasavanja uvijek sačuvati miran ton, ne koristiti psovke kako se ne bi našli na istoj razini onoga koga smatramo umno inferiornijim (jer koristi intelekt radi krivih ciljeva) .
Nacionalisti su osjećajni ljudi, što li je pripadnost jednoj grupi ili zemlji ako ne stvar osjećaja? A osjećaji su varljivi i ljudi se lako povode za njima. Zanimljivo je međutim kako u obilju osjećaja vezanih uz pripadnost nema mjesta za empatiju jer, kad bismo se zamislili u tuđoj koži, ne bi nam palo na pamet u ime nekakvog kolektiva govoriti protiv neke zemlje i naroda. Još veća šteta se događa u područjima gdje prozor do prozora obitava više kultura. Istra s Kvarnerom je neupitno jedan takav multikulturalan prostor a u prošlosti još i više.
Početkom prošlog stoljeća u Rijeci je obitavalo čak pet kultura: slovenska, hrvatska, talijanska, mađarska i njemačka sa brojnim strancima koje je privlačio kapital omogućen privilegiranim statusom Rijeke kao corpus separatum unutar Monarhije. Osobnog sam mišljenja da je propuštena šansa da se od Rijeke napravi kozmopolitski grad slobodnih mislioca. Dokaz mojoj tvrdnji je prijedlog američkog predsjednika Woodrowa Wilsona da upravo u Rijeci smjesti sjedište Lige Naroda. Ima li boljeg mjesta od grada koji prima sve i nije isključivo nečiji?
Prisutnost više kultura dovodi do bogatijeg kulturnog, intelektualnog a time i ekonomskog života. Tamo gdje su različitosti općeprihvaćene nema mjesta za nacionalizam i sjeme mu se zatire u samom početku. Dvije glave uostalom razmišljaju bolje od jedne. Takva sredina odbija smutljivce jedinstveno zastupajući vlastitu raznolikost.
Etnički homogeni prostor je jedan jako siromašan prostor, teoretski neostvariv jer je povijest vidjela bezbrojne migracije i miješanje pripadnika jednog naroda sa drugima. Ako krenemo od sebe sigurno ćemo pronaći u vlastitoj obitelji roditelje ili njihove roditelje koji izvorno ne potječu sa područja gdje su im rođena djeca.
Ja sam rođenjem Riječanin, odnosno volim reći Fiuman, pogotovo kad me pitaju osjećam li se više talijanom ili hrvatom. Za mene to pitanje samo po sebi nema smisla. Kako se mogu osjećati kvantitativno više u nečemu kad su mi te dvije komponente podjednako zastupljene i komplementarne u biću? Druga sam generacija Fiumana jer je moja nona iz Brseča a nono iz Muggie a našli su se u ovom gradu. Sa majčine strane imamo još Talijana preko bake (majku od majke zovemo baka a od oca nona) ali i Slovenaca te preko djeda imamo i crnogorskog podrijetla. I kako se sad opredijeliti isključivo samo za jednu stranu?
Povijest je uostalom pokazala kako su pokušaji da se ljudi svedu na samo jedan zajednički nazivnik zapravo nemoguća. Dovesti toliko ljudi pod isključivo jednu karakteristiku je nemoguće koliko i opasno. Na taj način su religija i nacionalizam komplementarni, oboje zahtijevaju Jedno i zato su kult božanstva i kult države po ikonografiji toliko identični da su se stopili vrlo lako. Preko religije država lakše kontrolira podanike jer o podanicima se i radi ako je cilj kontrola nad njima. Osviještene zajednice imaju državnike i građane dok anahrone i autoritarne političke tvorevine imaju političare i podanike.
Država i religija odavno koketiraju i potpomažu jedna drugu. Religija u zamjenu za legitimaciju koju nudi državi zahtjeva uzdržavanje svog osoblja i sinekure dok država propagira svoju bogobojaznost i poštivanje tradicije. Jedno je neodjeljivo od drugog. To je zgodno ortaštvo krenulo od samog početka kompleksnih ljudskih zajednica jer je religija bila zamjena za zakone i norme. U sistemu u kojem još ne postoji izričito zapisana norma i regulativa, zabrana nečega shodnog prijetnji moguće srdžbe božanstva odnosno obavljanju određenih rituala radi njihovog udovoljenja je bila zamjena za zakono.
Nakon nastanka pisma iz nimalo romantičnih razloga potrebe za računovodstvom palača Bliskog Istoka počelo je sa redakcijom zakonika i normi koje su i dalje ostale vezane uz milost ili nemilost bogova. Sjetimo se samo Hamurabijevog zakona koji je pod direktnom zaštitom boga sunca Šamaša što je logično jer tadašnje postojanje države (a vlast je zapravo nasilje) crpi legitimaciju tako da izgleda ustanovljena po volji božanstva. Kraljevi sumerskih država-gradova su bili božji namjesnici. Sjetimo se samo ne tako davnih kraljeva koji su vladali „po milosti Božjoj“. Iako je Ujedinjeno Kraljevstvo de facto parlamentarna monarhija i uloga vladara je svedena na samo predstavljanje državotvornosti, kraljica Elizabeta II je isto okrunjena od Boga.
Legitimacija i potreba za istom je zafrknuta stvar. Država u potrazi za odobrenjem religije stavlja samu sebe pod Damaklov mač. Radi želje za vlasti i kontrolom, homogenom vjerskom populacijom (ili barem većinski homogenom) država pruža duhovnim vlastima da se petljaju sa svojom vizijom ćudoređa u zemaljske stvari. Država na taj način troši svoju energiju i potiče korupciju umjesto da ispuni temeljni postulat vlastitog postojanja a to je da bude pravna osoba (persona giuridica) kojoj je jedini cilj blagostanje naroda.
Mnogi će u ovom trenutku (provjereno i doživljeno) napasti one koji zahtijevaju iz gore spomenutih razloga odvajanje države od religije (Charles Forbes René je to sretno izrazio u formuli „Libera Chiesa in Libero Stato“) i optuživati, iz želje za obmanom i ciljem da se rodi strah ili iz same elementarne neukosti, da se time želi iskorijeniti određeno aktualno vrhovno božanstvo na način kako su to napravili boljševici u Rusiji. Što je naravno bio pogrešan potez jer prirodna ljudska potreba jest da ga se pusti na miru da vjeruje i prakticira kult koji želi, ukoliko nije štetan za druge.
No, kao što se priroda užasava vakuma (po Aristotelu), tako se religiozne institucije užasavaju kultualnih rituala koje nisu propisale one same. Gdje bi duhovnim institucijama bila materijalna moć kada bi ljudi vjerovali slobodno, bez nametanja, u ono što žele? In primis dopuštajući da bilo tko, na tradicionalni način, traži odgovore unutar kodificirane religije ima pravo na taj način utažiti svoju želju za nadnaravnim bićem. Na isti način bi trebali imati pravo na to i oni koji vjeru dijele od institucije. Što dovodi do pitanja financiranja od strane države čiji proračun pune porezni obveznici. Trenutno u RH, većinsku vjeroispovijest financiraju i oni građani koji su druge religije ili su ateisti što ostale religije, kao i sam ateizam, dovodi u nepravedni položaj sa većinskom. Italija je to lijepo riješila tako da dopušta obvezniku da odluči kojoj će asocijaciji ići njegov postotak iz plaće.
Zašto je to važno? Ta i sam Dante Alighieri je rekao u djelu De Monarchia poznatu Teoriju dva Sunca u kojima je zemaljska vlast odvojena od duševne. Način na koji se to može dogoditi jest da se religiji ukinu dotacije iz proračuna te da ona živi samo od privatnih donacija pravih vjernika. Na taj način bi nacionalizam izgubio dio potpore koji dobiva od vjerskih institucija i lišio se ljudi koji zainteresirani samo na materijalne koristi. To bi samu vjeru ojačalo i približilo ju spontanošću prema korijenima. Promjene naprosto treba gledati kao novu šansu a ne kao smak svijeta.
Na taj način je lakše dezinstalirati mitove nacionalizma jednom kad se izbaci Boga iz kombinacije. Što nam preostaje? Krvna zrnca? U multikulturalnom svijetu sa globalizacijom nemoguće je održavati rodbinsko-klanske veze u koje ubrajam i pripadanje istom narodu. Zaista je lako srušiti nacionalističku retoriku pripadnosti u koju smo djelomično još uvijek upleteni mada je nacionalizam bio odgovor na događaje iz kraja 19.stoljeća. Kao i u industrijskoj revoluciji, koja je kod nas krenula tek 1945, kaskamo i za takvim anahronim fenomenima kao što je nacionalizam. Zato se i dešava da opću stvar (res publica) vode grupacije koje su interesno udružene kroz rodbinsku pripadnost ili prijateljstvo što je praksa koja treba prestati mislimo li bi dio suvremenog svijeta.
Kao osoba koja je cijepljena od nacionalizma, a i trebam biti jer bih se raspao na talijansku i hrvatsku stranu sa primjesama slovenske i crnogorske, državu smatram samo administrativno-političkom jedinicom u kojoj prava i dužnosti upražnjavaju građani, što je stvar pragmatičnosti, jer ja sam neću moći nikad skupiti kapital da izgradim i održavam infrastrukturu, organiziram komunalije i zdravstvo.
Htjeli mi to ili ne, činom rođenja potpisujemo vrstu društvenog ugovora koji nas čini građanima određene države. Na nama je briga da se država ne pretvori u Levijatana kako ju je svojevremeno definirao Thomas Hobbes. Stoga ne bi trebalo dramatizirati oko pravne osobe koja se s pogrešno poistovjećuje sa narodom i zemljom. Država u ime naroda upravlja (ali ne posjeduje!) društvenim vlasništvom za koje je neophodno da ne padne nikad u privatne ruke pošto svi imamo koristi od njega, to vrijedi pogotovo za javni prostor i imovinu.. Zato nema smisla gledati u stranca kao na nekakvog neprijatelja a za domaćeg lopova na vlasti izjavljivati da je „lopov ali je barem naš“.
Nacionalizam osim ksenofobije iskazuje i omalovažavanje prema nježnijeg spola što znači da je taj fenomen kompleksa koji se ispoljavaju kao agresivnost. To ne znači da žene ne sudjeluju u nacionalizmu ali to je očigledno čisto muška komponenta iz plemenskih vremena kada je bilo važno držati ljude na okupu. Ponekad se posramljeno sjetim debakla vlastitog spola koji radi kompleksa manje vrijednosti žrtvuje tuđe mlade živote u ratovima. Ponekad se nadam modernoj Aristofanovoj Lizistrati koja će skupiti ostale žene i stupiti u opći štrajk. Ako su bile i stanju primiriti vječne rivale Atenu i Spartu sigurno bi upalilo i sa nama.
Nacionalizam je prirodno antidemokratičan jer po ključu podobnosti preko pripadnosti isključuje meritokraciju za koju se zalaže demokracija kojoj je cilj dovesti na vlast najbolje od naroda kako bi ostvarili Leibnizovo „življenje u najboljem od mogućih svjetova“. Znači, aktivna demokracija suzbija nacionalizam kao takav jer su međusobno antitetski postavljeni, u pluralističkom načinu razmišljanja nema mjesta za misaoni pravac koji isključuje na bazi nacionalnosti, vjeroispovijesti, spola i društvenog statusa. Što naravno, ne znači da je dovoljno da u ustavu piše da smo demokratska država kako bi ona zaista bila demokratska. Ako itko krene čitati pročišćeni tekst ustava bez da ima uvid u stvarno stanje bio bi naveden pomisliti kako živimo u vladavini prava gdje je svaka individua zaštićena i prava su joj zagarantirana. Međutim situacija nije takva, u državi vlada ogroman stupanj nepotizma i klijentelizma radi čega su vrijedne i prave osobe uskraćene budući da im mjesta okupiraju ljudi kojima je samo do sinekure.
Upravo je zato paradoksalna nedavna reakcija na performans demonstrativnog sjeckanja hrvatske zastave umjetnika pod pseudonimom Janeza Janše (pravo ime Emil Hrvatin). Digle su se grupacije koje možemo povezati sa nacionalizmom jer su smatrale da je nacionalni simbol ponižen. I to još od nekoga Slovenca, a zapravo Riječanina, jer su na prvu loptu emotivno reagirali na ime i prezime umjetnika (što potvrđuje moju teoriju da su nacionalisti osjećajni). Emotivno reagiranje u javnim stvarima nikako ne može završiti dobro jer se osobe vođene osjećajima zalijepe za jednu stvar koja im se sviđa ili ne sviđa, te je se drže kao pijan plota, vadeći iz konteksta detalj kojeg onda isprevrću po potrebi. Neshvaćanje šireg konteksta dovodi do pogrešne interpretacije a kada se radi o državi onda se treba imati uvijek na umu da se radi o nečijim životima. Zato u državničkim poslovima ne smije biti emocionalnih ispada kao što ih često vidimo kod nacionalista bilo kojeg strane.
Paradoks je u tome da su reakcije bile usmjerene prema uništavanju simbola ove zemlje dok nema nikakvih reakcija kada se ova zemlja sustavno ponižava tvornicama u stečaju, prodajom društvenog obiteljskog srebra, rastom nezaposlenih, zagađivanjem i divljom gradnjom diljem ove zemlje koja se toliko deklarativno obožava. Ja, međutim vjerujem da nije potrebno javno izjavljivati ljubav prema domovini već da je dovoljno ne činiti zločine, raditi, plaćati porez i ne koristiti opću stvar kao privatnu imovinu. Dijeliti privatnog od javnog kao dvije odvojene sfere.
Visoki stupanj zrelosti je pokazao norveški premjer Jens Stoltenberg nakon tragičnog napada u Oslu: „norveški odgovor na nasilje će biti još više demokracije, još više otvorenosti i veće političko sudjelovanje“.
Nacionalizam je stvaranje magle. Neargumentirano urlanje. Sumrak uma. I nema nikakve veze sa domoljubljem. Onima na vlasti koristi kao opijum za mase, kao skretanje pozornosti sa gorućih problema, najčešće radi neznanja kako riješiti gospodarsku situaciju. Nacionalizam je dio poznate sintagme „kruha i igara“ i porazno je vidjeti ljude kako se spremno hvataju za mrvice sa stola koje im dobacuju pojedini političari.
Iskorjenjivanje nacionalizma neće pretvoriti svijet u savršeno mjesto ali će ga sigurno promijeniti na bolje jer će moćnici izgubiti jedan od alata sa kojim tjeraju vodu na svoj mlin. Vjerovanju da je jedno ljudsko biće bolje od drugog na nacionalnoj osnovi je mjesto u prošlosti. Čovječanstvo zaslužuje i zahtjeva politiku koja za cilj nema vladanje preko dijeljenja. Lakše je manipulirati građanima koji su međusobno zavađeni ili ako slijedom ratne histerije imaju zajedničkog neprijatelja. Smatram da je 21 godine suvremene hrvatske povijesti to pokazala. Dakle, treba se čuvati smutljivaca maskiranih u svetačke prnje.
Čovjekova sposobnost za pravdu čini demokraciju mogućom, a čovjekova sklonost nepravdi čini demokraciju nužnom.
Reinhold Niebuhr