Kad već ideš poslom onda si stvori štof za izlet
Ako već moram otići na šalter napraviti putovnicu kako bi imao serijski broj koji mogu upisat na papire za natječaj (ali zašto moram imati putovnicu ako mi je slobodno kretanje Slovenijom kao eu građanin to mi neće biti jasno, siguran sam da birokracija ima neke svoje sasvim neshvatljive, za nas obične ljude, ali solidne razloge).
Pošto mi je nono iz Milja a moramo biti upisani u registar talijana u svijetu u nekoj talijanskoj općini, tako smo se odlučili da će to biti upravo u tom istarskom primorskom mjestašcu koje ni nema tolike gužve na šalterima kao jedan Trst.
Muggia (po slovenskom Milje, po domaći Muja) je jedini talijanski teritoriji u Istri a uz to je najjužniji dio Furlanske pokrajne. Duge povijesti naseljavanja, već je u 8 stoljeću pr.Kr. gradina dok je pod Rimom bila utvrda koja je štitila Trst (Castrum Muglae).
Kao i ostatak Istre nama kova pa ga nema a da nije prohujao kroz Muggiu, među kojima su bili mlečani.
Ljudi su srdačni (oduševila me teta na šalteru) i imaš osjećaj da se svi manje više poznaju kada idu obavljat jutarnje rituale u kafiću (caffe e cornetto) dok penzići, koji u Italiji imaju solidnu penziju, već prije podna počinju sa decom bijeloga. Baš sam pratio jednoga koji je mijenjao šankove po gradu poput loptice u fliperu. Mnogim mještanima se već tada osjeti dah vina u zraku. Bit će zato jer se i oni pripremaju za poznati carneval muggesano.
Sam grad je za posjetiti u svakoj kali jer iz svake kale dopire sad miriš krafne, sad čokolade sa pršuta. Za ljubitelje povijesti postoji stara Muggia koja je napuštena u srednjem vijeku kada su ljudi odlučili preseliti se bliže moru.
No pošto talijani vole kratiti vrijeme sa dvokratnim tempom rada tako smo se morali požuriti u Trst da kupimo opet povoljniju hranu nego što ju imamo doma a ja ne patim od odanosti skupim domaćim proizvodima pih.
Bilo je zanimljivo vidjeti vlastitio prezime po parlafonima i natpisima po gradu. Tko zna kako je to moralo izgledati kad je nono bio u sirotištu. To su jedne od onih priča koje se neće saznat jer ga nisam nikad upoznao.
Ono što je manje lijepo nije sama Muggia. Ako želiš popiti kavu na rivi bit će ti lijepo samo ako gledaš prema gradu jer ako gledaš prema moru vidjet ćeš megalomansko lučko industrijsko postrojenje u Trstu.
Iako moram priznati da bi po tom postrojenju volio ići snimati sve te ciminjere ća sukljaju taj dim i vatru. Tko se vozio po tršćanskoj zaobilaznici zna o čemu pričam.
Voda je privlačni faktor za moje putešestvije, kad sam pregledom po kartama uvidio da između Poraga i Ilirske Bistrice postoje čak dva jezera odmah sam se odlučio da je krajnje vrijeme da se uozbiljim i skrenem malo sa već ustaljene rute Rijeka-Trst. Siguran sam da se mnogim riječanima sviđa ta cesta jer je puna kafića i restorana za okrjepu ali dali se itko sjeti skrenuti lijevo prema Čićariji ili desno a da nije za Postojnu i Pivku?
U gostilni Danilo nam je srdačni vlasnik iz Ilirske Bistrice lijepo objasnio gdje moram ići da bi pronašli bar jedno jezero.
Znači od Ilirske Bistrice na cesti za Rijeku skrenuti prema Velikoj Bukovici i od tamo za zaseok Soze pa za jezero po imenu Mola. Ono koje nismo posjetili se zove Klivnik.
Akumulacijsko jezero je u ovo doba godine zaleđeno i čuje se prigušeno pucanje leda.
Od Sozea se treba spustiti prema ribičkom domu.
Barke su zarobljene u ledu.
Još smo se i pitali jeli dovoljno debelo pa nam je odgovor stigao u vidu oca i djeteta koji uživaju u klizanju. Pa sam počeo bacati grote i uvjerio se da je stvarno solidan sloj zaleđen.
Ovdje se već vidi razlika između leda i vode. Obale su pijeskovite.
Neke barke zaslužno počivaju.
Pogled iz Sozea na Molu i Harije.
Zvonik u Hariju.
Vrijeme je za pokret. Zrak biva sve hladniji. Brda iznad Ilirske Bistrice, očekivao sam da ću vidjeti Snežnik ali a ni b od njega.
Skrenite sa ustaljenih ruta i nećete požaliti. Samo vam neće biti jasno kako se niste ranije sjetili obići neko lijepo mjesto pod nosom.