Pismo jednog stanja
Ne želim žaljenje ni samilost, želim samo reći da je car gol i da su čitave generacije pokradene i prevarene.
Mozgam već neko vrijeme kako da napišem post sa sljedećim sadržajem. Svakog puta odustanem jer pomislim kako je to samo kukanje i mlaćenje prazne slame. No ovo je moj blog i ako je pomogao da pregrmim nekoliko bivših i nekoliko životnih situacija onda će mi pomoći da se riješim ovog osjećaja nepravde koji se ne događa samo meni već čitavoj jednoj generaciji.
Nadovezujem se na pismo Zašto sam odlučila reći "Zbogom" Hrvatskoj? koje je od trenutka objavljivanja odjeknulo internetom.
Ne moram ni spomenuti da sam se i ja prepoznao u njemu. Kao što sam prepoznao identične reakcije i riječi ljudi sa kojima imam prilike pričati. U zadnje vrijeme često čujem riječ Kanada i ne zato jer je ista nesumnjivo privlačna turistička destinacija, već zato jer ljudi pričaju i objašnjavaju si gdje se isplati živjeti i prodavati vlastiti trud.
Prošli tjedan sam preko stranice gorivo.com (ko ima više para za sve skuplje autobuse i spore vlakove?) krenuo za Zagreb sa skupinom nepoznatih ljudi. Kako to biva ljudi krenu pričati o sebi i o situaciji u kojoj se nalaze. Cura koja je sjedila do mene je spominjala Kanadu kao mjesto gdje će ju cijeniti jer je ovo nepodnošljivo. Ona je samo jedna u nizu od desetine poznanika koji su mi rekli isto. Ako to čujem isto i na internetu onda imam osjećaj da se ne radi o iznimci nego o pravilu.
O trendu.
Iako je retorika drugačija i Hrvatska se Republika kune već godinama da joj je cilj postojanja dobrobit građana to se baš u djelima konkretno i ne vidi. Već kao da se svojski trudi da ovo mjesto postane raj za odabranu manjinu. Odmah pomislim na Tuđmanov plan o 200 sretnih pater familiasa i njihove obitelji.
Otkada je učinjena prva pronevjera društvenog vlasništva u korist privatnika te naknadno nekažnjavanje tog veleizdajničkog čina stvari su se počele kotrljati nizbrdo. Propustom nenabijanja kriminalaca na stup srama jasno je odaslan naputak ponašanja koji se isplati upražnjavati.
Meritokracija je priča za bajke. Možda djeluje infantilno priznanje da sam vjerovao kao dječak u podučavanje mojih roditelja da se društvu treba pridonositi kako bi nam bilo bolje. Uče te da se dobro dobrim vraća. Da su u lažima kratke noge. Da su kriminalci u zatvoru a dobročinitelji vrijedni poštovanja.
A ne da se dobrota poistovjećuje sa naivnošću.
I dalje vjerujem u to što su me učili ali mislim da Hrvatska više nije takvo mjesto. Ići za strujom koja hrani ovakav orwellovski sistem i prihvatiti objeručke ovo o čemu se sada zgražam bi mi poružnilo dušu. A nema gore od osobe koja ide kontra svoje savjesti. Pljuvanje na te vrijednosti je meni istoznačno kao da pljuvam po vlastitim roditeljima a to zbilja ne mogu jer ih volim najviše na svijetu. Ako čitam okolo o disfunkcionalnim obiteljima onda kod svojih vidim žrtvovanje radi mene i sestre i jasno mi je koliki sam sretnik što ih imam.
Kao što je i sama cura rekla i ja se želim jednog dana pobrinuti za svoje najdraže pošto sam u tolikoj mjeri dobio od njih. Zaista bi htio da jednoga dana kada ih snaga napusti da nisu prepušteni sami sebi poput svih onih penzića koje sa knedlom u grlu gledam kako ruju po bajama u potrazi za osnovnim stvarima.
To isto ne želim sebi jednog dana. Samo dostojanstven život bez ikakvog suvišnog luksuza. Nisam zadivljen onima koji imaju skupe stvari, meni je dovoljno da si imam gdje živjeti (u ovom slučaju nonina čestica na Brseću), za jesti, za popit, za izlazak i da odvedem ponekada na večeru i izlet onu u koju ću zavoljeti. Ako tražim previše slodobodno nek me se osudi na bahatluk.
I jako volim moj Kvarner. Životna mi je želja upoznati svaku hrid i greben rodnog podneblja. Kao što ta cura voli svoje Međimurje. I ja joj vjerujem na to, jer smo zemlja koja po ljepoti oduzima dah. Šteta što ju ne zaslužujemo.
Iako je to pismo dobilo ogromni odjek u našim sredinama, činjenica da je dobila poziv iz ureda gradonačelnika rodnoga grada je samo palijativna mjera. Ona neće zasjeći u korijenu srž problema a to je, ne samo da prorade institucije zadužene da zaposle ljude, već da krene oblik proizvodnje usmjeren prema izvozu tako da od primarnog sektora mogu živjeti i oni iz sekundarne i tercijarne aktivnosti. Jednostavno nismo takva zemlja da možemo sve naše nade polagat u usluge i turizam. Uostalom o tom već 20 godina zija Ivo Jakovljević u svojim kolumnama.
Koliko puta moramo odabrati krive ljude kojima je najveći intelektualni napor taj da je kvarat vrijednosti proizvoda za državnu kasu koja mora nekako prehraniti svu tu kastu državnih činovnika? Što će se desiti kada obrazovani mladi od 25-30 godina otiđu van iz ove države?
Po svakoj prilici i ja idem vani. Dobio sam prijedlog koji se ne odbija od jedne dobre duše pa što bude. Ja ću dati sve od sebe jer mi je dano u amanet gdjegod završio. Da budem svojima na ponos i diku.
I da mogu izdržati vlastiti pogled u ogledalu.