Pomalo Pantići
Referent Mita se svakodnevno suočava sa gužvom u kući i na poslu. U pretrpanom stanu svatko traži svoje mjesto pod Suncem. Iskrice sijevaju sa svih strana, a njegova mala plaća je nedovoljna za sve obiteljske potrebe i zahtjeve. Najmlađeg sina mu muči škola i snovi o rabljenoj "Hondi", dok mu je stariji sin vječni apsolvent astronomije, a kći diplomirana pravnica koji bezuspješno traga za poslom. Miti je na poslu sve gore, pa mu je sportska prognoza posljednja slamka za koju se hvata u nadi kako bi mu mogla pomoći izvući se iz vlastite kože koja mu postaje sve tjesnija.
Prva epizoda kultne Tesne Kože je snimljena, sada već daleke 1982 godine, no problemi u njoj su itekako aktualni za današnju Hrvatsku. Otac koji radi za mizernu plaću u "preduzeću" i sa istom pokušava prehraniti brojnu obitelj a jedini je koji donosi prihode.
Istovremeno mora gledati bahato ponašanje svoga direktora Srečka Šojića koji neminovno i rasipno, polako ali sigurno, dovodi firmu građenu desetljećima u propast. Njegova neobrazovanost, bahatost i seljačke manire odlično prikazuju ponašanje direktora javnih poduzeća u postjugoslavenskoj Hrvatskoj.
Prežderavanje na račun firme, oblačenje skupih odjela ("pa ne oblaćim se ja to lepo radi sebe nego za preduzeće"), naručivanje bilo čega (pa čak i Mile voli Disko od Lepe Brene uz objašnjenje "pa ne radim ja to za sebe već za partneri") razotkriva parazita koji crpi energiju jedne tvrtke sve do njenog kolapsa.
Pošto je sistem održan i reguliranih od istih bahatih persona, našem se domaćem negativcu ne smiješi "prdekana" iako su građani ove male zemlje sa pravom "iznenađeni i uvređeni".
Nakon takvih nemilih scena Pantiću ne preostaje ništa nego da se vrati u okrilje obitelji gdje ga žena vazda kritizira, sinovi i kćer ga izluđuju svojim zahtjevima za parama i nepodopštinama, stara mater vječno nešto brunda a podstanarka dovodi u kuću sumnjive ljude. Apoteoza cijele ove nebrige prema pater familiasu je njegova nemogučnost da prvi iskoristi wc već mora čekati ko da je "na železničkoj stanici".
Ne znam za vas ali ja prepoznajem slična ponašanja izvan i u obitelji. Otac koji je radio cijeli životni vijek za prestižnu državnu firmu morao je prvih godina ove državice gledati kako se ista djeli u dva komada te se jedan, koji je zlatna koka (pošto nitko neće prestati ikad telefonirati) prodaje za sitne pare pod tajnim ugovorom njemačkim telekomunikacijama. Njegov nekadašnji direktor (čitaj Ivica Mudrinić) sada, sa visine svoga "dostojanstva" predaje Josipoviću i nama lekcije iz domaće ekonomije.
Razočarani otac prelazi u kooperantsku firmu (održavanje, još jedan nelogični potez nove garniture u firmi, otpuštanje svoga održavanja i uzimanje skupljeg vanjskog suradnika) jer mora odlučiti između otpremnine od 200.000 kuna ili još 6 godina prije zaslužene penzije. Pošto je siguran da ga u ovim okolnostima nitko neće zaposliti u 59-oj godini života on se odlučuje raditi za tu novu firmu iz Luxemburga koja se pokazuje mačehom, sa vremenom jer spušta plaće, ukida minuli rad, ukida marendu (razumijeli ste me). Otac sada ima 40 % nekadašnje plaće. Iako je u mirovini, rinta po cijele dane nešto jer oko domaćinstva uvijek ima posla. Gleda ženu, koja dežura u KBC-u samo da se zaradi kakva kinta viška a zdravlje joj se sa godina narušava pošto radi kao radjolog.
Sin, nakon neobečavajućeg turističkog smjera u srednjoj školi, obavlja prvo civilni rok, prekasno se upisuje na faks (i to još nekakva kulturna djelatnost) i tek sada nakon šest godina stvara uvijete da diplomira i napokon podigne svoje prnje te da budu jedna usta manje za otkrivanjivanje u obitelji.
Sestra, kao i sin, još uvijek u oblacima, ne poznaje vrijednost novca jer nikad nije radila tako da su joj 15 kuna i 100 kuna slični pojmovi te se tako i ponaša dok stari čupa ono malo preostalo kose u plaćanju telefonskih računa. I ona se zajebala sa kulturnom djelatnosti u zemlji u kojoj je vrhunac kulture drkanje u MSU-u
Nona koja vazda nešto brunda, ona bi novu fotelju, non stop ju muči škina ("nona hodi kod doktora" pa sljedi "a ma odjednom mi je boje"), podstanarku još uvijek, srećom, nemamo.
Relaksirani, kako to opsiuje premijerka, sigurno nismo ali se držimo skupa i krpamo nekako iako u zraku vlada totalna nesigurnost što nije nikako dobra stvar za razvoj jednog naroda. Jedino farmaceuti ne dožive ni dan na burzi rada već sa faksa ih hitaju na palete odmah na posao. Ne čudim se uopće, kako kaže stariji sin, Branko, "svaki će jugoslaven imati svoga psihjatra kao što svaki amer ima svoga odvetnika".
Djeluje zaista proročanski, jer što osim živčano nestabilnih ljudi možeš imati u ovoj neozbiljnoj i bezobraznoj državi? Još uvijek se nadam da će Jaca, Hebrang, Milinović, Kalmeta, Šuker, Lovrin (... ,razumjeli ste me) tucati kamen na robiji nakon što im se oduzme sva kriminalno stečena imovina sa kojim će se parama stimulirati gospodarstvo. To je jedini moguči happy end scenario koji si mogu zamisliti, sve ostalo je mlaka voda.
I zato vam hvala starci što se snalazite još uvijek dobro pod ovim uvjetima. Mnogi su odavno posrnuli i odbacili sram te je sada uobičajena scena vidjeti kako kopaju po kontejnerima da bi se prehranili.
A svi zaslužujemo mnogo bolji svijet od ove tužne humoreske koje nam nude ti klauni.
Pronalazite li se u Pantićima?