Rekognosciranje kod Klane
Upoznavanje nečega je prvi korak ka vrednovanju istoga i u to duboko vjerujem. Otkada sam se odlučio za temu moga stručnog magisterija shvatio sam koliko ljudi nemaju pojma o čemu ću ja to pisati a kad me pitaju onda nastane muk pa moram objašnjavati inače zvuči kao da nisam rekao ništa.
Ako vam kažem da je moja tema jedan zid mogli biste se slatko nasmijati "ta ovaj ludak piše magisteriji o nekakvom zidu, neš ti radnje". Ako produbim svoju prvu rečenicu i kažem vam da je to limes onda vam valjda dolazi pri pameti oni najpoznatiji limesi iz rimskog doba poput Hadrijanovog zida i onog na Dunavu i Rajni.
Potreba jedne civilizacije da sačuva vlastiti integritet od vanjskih nasrtaja je izrodilo mnogo takvih zidova,limesa, linija kroz ljudsku povijest. To je potreba da se jedna država osjeti sigurnom unutar vlastitih granica ali to može dovesti i do paranoja u naoružanju i zatvaranju u sebe. Najbolji primjer je Maginotova linija nastala nakon Velikog rata kako Njemačkoj više nikad nebi palo na pamet napasti Francusku. Nijemci su problem riješili tako što su ju zaobišli preko Belgije. Sada više nema potreba za zidovima (Izrael-Palestina je izuzetak), sada se skupljaju atomske bombe.
Nemojte mi zamjeriti što sam skrenuo sa teme.
Moja tema će biti o jednom sustavu obrane Claustra Alpium Iuliarum kojeg su rimljani dali sagraditi nakon što je najezda barbara bila neizbježna. Katastrofa se desila za vladavine cara i filozofa Marka Aurelija 168 n.e. kada je jedna koalicija germanskih plemena probila do samog srca carstva, uništila Oderzo (Opitergium) i opkolili Akvileju. Marko Aurelije ih je uspio izgurati izvan granica ali rat je nastavio do njegove smrti godine 180.
Taj napad je uzrokovao ekonomsku, političku, društvenu i moralnu nesigurnost diljem Carstva a odjeke možemo pronaći u izvorima kao i u arheološkim ostacima.
Dio limesa na hrvatskom tlu zvan i liburnijski limes se protezao od antičke Tarsatike (Rijeka) pa preko Jelenja, Klane sve do Prezida u Gorkom Kotaru.
Potrebno je shvatiti da to nije bio limes u punom smislu riječi, zato jer se nalazio unutar jedne države i zato jer su to zapravo zatvarači (što znači riječ claustra na latinskom) pojedinih prolaza u dolinama. Sam brdoviti teritoriji Kvarnera, Gorkog Kotara, Kranjske je onemogućio da se neprijatelj vrzma gdje god želi.
Odmah ispred općine bista Matka Laginje, takva je i u Kastvu.
Kad kažem da idem na rekognosciranje svi me zbunjeno gledaju što sam htio time reći. To je samo utvrđivanje arheoloških ostataka golim okom na površini.
Dok je na moru bilo užasno nesnosno ovdje je taman friško kako treba biti.
Zadao sam si zadatak da osim što pišem o spomenutim zatvaračima da odem na lice mjesta i vidim zatečeno stanje. Talijanski bunker između dva rata kada je Kraljevina Italija se ukopavala a odmah do nje vojnici Kraljevine SHS (kasnije prve Jugoslavije) podizali Rupnikovu liniju.
Od onog bunkera hvala jednom rovu se moglo doći do mitraljeskog gnijezda.
Nakon toliko armiranog betona ove nas divlje jagode mogu samo razgaliti.
Ako tko želi napisati ime i prezime pa da ga gss traži od tamo ako se šta desi...
Na dnu ove fotke se vidi obris kopče moga gps-a koji ima opciju fotkanja i okidanja točke tamo gdje sam fotkao. Jako korisna stvar. Oduševila me suradnja lokalnih ljudi koji poznaju mjesto i kojima se zahvaljujem ovim putem. Ovim putem zahvaljujem šumaru Josipu Štembergeru na objašnjenjima, navođenju i društvu.
Zid je ovdje visine nekih pola metra i rascvao se sa obje strane. Prije 40 godina kada je ovdje dolazila Radmila Matejčić zidovi su bili vidljivi iz daleka jer ovce i koze brste sve što stignu ali kako smo se odrekli i te grane šuma je naprosto pokrila sve.
Čini se da se ljudima sviđa saznati nešto više o vlastitom kraju pa mi nije bilo teško naći društvo i oformiti ekipu koja će ići sa mnom. Tako je uvijek netko sa mnom na funkciji zapisničara ili fotografa dok ja lunjam gps-om. Ovog puta su išli Katarina i Najdraža sa mnom.
Nevjerovatno mi je da nisam nikad otišao do tako bliskih mjesta Rijeci (barem zračnom linijom) pa se sad pronalazim u otkrivanju vlastitoga kraja.
Iako ne bi ste rekli ovo su ostaci kvadratne kule ali ako malo bolje pogledate onda uviđate kut..
Putokaz iz fašističkog doba koji označuje da se tu pompozno nalazi "il vallo romano". Ne vidi se na fotki ali u desnom kutu je "fascio" snop prutova (fasci litori) sa sjekirom u sredini koji je u Rimu označavao osobu koja je pokrivala neku važnu državnu funckiju (npr. narodni tribun, kojeg su pratili tijelohranitelji sa tim prutovima jer je njegova osoba uživala sacrosanctitas, tojest nije mu smjela past vlas sa glave pošto je bio svet bogovima dok bi pokrivao dužnost. A onda su to preuzeli fascisti zajedno sa imenom jer su mislili da su nekakav revival rimskoga carstva.
Moj zid se uzdiže a kuda on tud i ja..
Ah ma ke lipe lase ća ne?
Uzimanje točaka je viša matematika, zato djelujem tako koncentrirano u aparat..
Gore ili dole? Marko bi rekao da gore od ovog ne može i masno se nasmijao.
Taman se može hodati po njemu, lako je uočljiv ako gledaš uzduž (ko i svaki zid uostalom).
U daljini se vidi Jadran zajedno sa otocima, osim toga vidi se i Kičej, brdo od kojeg smo krenuli rekognoscirati dva tjedna prije.
Vraćamo se prema autu..
.. i pičimo na more nakon što smo bili vrijedni.
Limes ide od Rijeke, Gorskog Kotara, Slovenije (Logatec, Vrhnika, Hrušica) pa sve do Rattendorfa im Gailtail na jugu Koruške. Ne treba spominjati da bi ovo mogao biti dobar euroregionalni projekt i pokrenuti arheologiju u svrsi turizma, samo treba ispričati priču.
Nadam se da vam nije bilo naporno i ako ste osjetili unutarnju ugodu prouzrokovanu spoznajom nečega, onda smatram da je ovaj post ispunio svoju svrhu.