O radu
Ručno izrađena arheološka mistrija iz Engleske naručena preko archeoshop.it
Prvi posao je bio sa 15 godina kod mog staroga u tadašnjem HT-u kada je već firma bila odvojena od HP-a kako bi bila prodana njemcima sa tajnim ugovorom koji dan danas nije objavljen. Sjećam se toga prvog dana jer je bio prava muka. Tijekom ljeta, nas par optimista (koji su išli sa mnom u razred) smo se znojili na četvrtkom katu u Barčićevoj ulici sa ogromnim komadima isprepiljene centrale koje je trebalo hititi u lift i onda u kamion pa za Metis, pretpostavljam. Tih mjesec i pol (doživjeli smo tamo onu famoznu pomrčinu sunca) smo svaki dan ulazili kroz vrata na kojima je netko uviđaja napisao "Ostavite svaku nadu vi koji ulazite" kako bi nam asocirao to mjesto na Danteov pakao.
Sve do upisa na faks ugledao sam se svega i svačega, bio na deponiji nekoliko puta, i dok mi je prvi put bilo toliko slabo da sam mislio da ću se ispovračat od intenzivnog smrada (čuvar je u međuvremenu rastegao ruke i napunio pluča ko da se nalazi negdje usred Alpa), zadnji put sam doživio snježnje radosti. Dok smo mi iskrcavali neke stare socijalističke ormare (koje nitko neće a masivni su i čvrsti za razliku od onih njemačkih prešanih od piljevine) gledali smo kako se cigani spuštaju sa sanjkama po brdu smeća prekriven snijegom. A kako zaboraviti tek galebe koji, na tisuće, promatraju svaki tvoj korak.. od tada su mi se zgadili, sada opet volim gledat kako se brčkaju u vodi i zaboravljat da gutaju komade limenka ko iz šale. Sljedili su poslovi seljenja masivnih stolova i ormara iz šupljeg u prazno uz šaljive opaske osoba koje smo selili da "blago se vama momci, vi nikad nećete ostati bez posla hvala nama ha ha ha [grohoto se nasmijaše not]".
U tih nekoliko godina u srednjoj bilo mi je sjajno jer sam zarađivao 15 kuna na sat i ničiji džeparac nije dostizao moju zaradu i uspio sam zamrziti način poslovanja u HT-u, budućem T-Mobile i uvidio zašto njemački poslodavac šalje na ulicu višak ljudi koji ionako i nisu nešto obavljali svoj posao. Tako sam gledao kancelarske ljude koji dolaze na posao u 9, komotno, odlaze na marendu do place, vraćaju se sa pomidorima i paprikama i nedo im bog da ostanu do kraja radnog vremena te je već u petnaest do 16 zgrada već bila prazna. Tamo sam se nagledao svakakvih lešinara i u kooperantskoj tvrtki Eurest gdje je tata završio jer nije htio uzet otpremninu. Mogu samo reći, nakon svršene balade, da im svima želim dug i bolan stečaj mada odgovarat u ovoj državi sigurno neće pošto je pojam odgovornosti kod nas nešto tamo daleko i apstraktno ko skandinavske zemlje.
Nakon upisa na faks stvari su krenule na bolje,prvo na praksi u Akvileji na "Velikim termama" gdje me i nisu plaćali da furam karijolu, lopatam i krampam, čistim slojeve, pripremam za fotkanje ali sam shvatio da mi se sviđa biti na terenu, na otvorenom, istraživat stvari koje je netko odavno napustio. Zatim je sljedio posao za plaću u Rijeci na Principiji koji sam pronašao spletom okolnosti listajući tog dana novine. Zapravo lako je naći angažmana, samo trebaš imat volje i počet, kad tad se kockice poslože. Ma kakvo čekanje na listama zavoda za zapošljavanje. Od tada sam u svojoj struci bio zaokupiran u Dubrovniku, Lopudu, Osijeku, Slatini, Slavonskom Brodu, Istri, upoznao ljude koji dobro posluže za neki možebitni mogući poslovi a i nadam se da ću vidjet i ostat Lijepe Naše hvala iskopavanjima.
Otkada su nastale civilizacije na obalama velikih rijeka zajedno sa infrastrukturama koje su trebale obuzdat silne količine vode i navodnjavati polja kompleksnim operama kanala, posao i njegovo obeštećenje kroz porcije hrane i razvijanjem pisma radi zabilježivanja (koje su pohranili u ogromne arhive glinenih ploča) su postali stvarnost čovjećanstva. Večina radi za manjinu, dobiva malo za puno napravljenog i svako malo stanovnici Sumera i Babilonije završavaju u dužničkom ropostvu koje dolazi do radikalnih mjera poput općeg oslobođenja preko dekreta raznih vladara.
Onaj najpoznatiji Hamurabijev skup zakona "oko za oko i zub za zub" nije imao baš nekog velikog učinka iako se vladar diči da je za njegovo vrijeme carevala pravda. Svi dekreti o općem oslobođenju robova nisu polučili željenim rezultatom.
Zapravo, hramovi su kao financijske institucije (to se neće promjenit dan danas) zajedno sa privatnicima preuzeli pravu vlast tako da nebi zaista volio živjet ko težak ili seljak na onim prostorima u ono vrijeme jer bi za dignuti zajam (koji bi ovi naplaćivali uz kamatu od 100%) trebao raditi bez mogućnosti da se uzdignem iz svog položaja sa rješenjem da prvo prodam sovju djecu u robstvo, zatim ženu dok nebi i sam postao nečiji kmet koji se brine za tuđe usjeve i bogatstva.
Pošto je nepravda da mnogi rade za dobrobit manjine nastavljena do današnjih dana smatram da je život od tuđeg znoja i krvi temeljni zločin na kojim počiva naša civilizacija jer vjerujem da kad bi se svi zadovoljili sa onim što im treba i davali onoliko koliko mogu kako bi bilo mjesta za svih pod ovim suncem.
Ta utopistička ideja je mnogo puta u povijesti presječena u korijenu. Od grčke revolucionarne ideje da se zemlja pravedno raspodjeli pravedno (radi koje je došlo do famozne kolonizacije Mediterana te će Herodot poistovjetiti grke kao žabe oko bare) do neuspješnog pokušaja Thomasa Műntzera protiv kojeg su se urotili njemački prinčevi ispod čijih skuta je pronašao zaštitu Martin Luter.
Čini mi se da je ravnopravna raspodjela zemlje i posla ostala temeljna utopija koju razni vladari i političari proganjaju ili ju prisvoje i izvitopere u nešto nehumano gdje opet večina rinta za komotnu manjinu, bilo to u komunizmu kao i u kapitalizmu. Nešto kao iskorištenje Avatara sa svojom univerzalnom porukom kako bi postao najprodavaniji film u povijesti.
Ne bježim od posla i zaista pronalazim duševni mir u radu i nema tog sna kojeg mogu imati bez poštenog radnog dana a da znam da sam nešto korisno učinio za sebe ili za druge. Ali mi nije lijepo znati da radim da bi netko iz te manjine mogao neometano češati svoju guzicu i na bazi svog nagomilanog kapitala napajat ovu plutokraciju koja bi trajala unedogled kao "realno stanje stvari" da nema u svakom mjestu i svakom vremenu onih koji misle drugačije i koji su često ti nad kojima se vlada.
Solucije da se "sruši" ovakav svijet i napokon se dogodi ono zlatno doba o kojem sanjaju sve religije i sve tradicije nisu nimalo bezbolne jer će uvijek nekoga ostaviti nezadovoljan, pogotovo one koje u ovom svijetu imaju sve i one koji su, paradoksalno, predmeti tlačenja ali im je mozak toliko ispran da si ne mogu zamisliti drugačiju stvarnost od vlastitioga kaveza (ili pečine u Platonu).
Pošto je kulturni, intelektualni,društveni, ma bilo kakav razvoj, uvjetovan ekonomskim razvojem (nije ni čudo što Marx toliko piše o ekonomiji) usudio bi se reći da je glavni krivac privatno vlasništvo kakvim ga mi smatramo koje je dopustilo glomazno koncentiranje posjeda i bogastva u rukama manjine. Kako demolirati taj princip a ne napraviti nove nepravde u pokušaju da isprave stare? Bogataši sigurno neće mirobljivo odustati od "svojih" vlasništva i privilegija.
Novac kao takav, kakvim ga je koncipirao Zapad preko grka jest isto jedan kamen spoticanja razvoja. Od kovanica koje u sebi imaju određenu vrijednost u zlatu, srebru ili bronci bi privremeno doveli do boljitka države ali sa iscrpljenjem rudnika u rimskom cartvu (primjera radi) bi u rimskom carstvu krenula ekonomska kriza (novac potreban prvenstveno da se isplate brojne legije koje su bili potencijali destabilizirajući faktor). Uglavnom, koliko rudače toliko muzike.
Sadašnji novac više nije potkrepljen sa kvantitetom zlata u opticaju i zato imam osjećaj da se radi samo o papirićima, nekoj fikciji koja će držat vodu sve dok ljudi vjeruju u nju. Zato je inozemni dug koji ima Hrvatska od preko 40 miljardi eura paravan za jedan dug čija je svrha njegova nemogućnost da se vrati sa kamatama. Koliko vidim, sve su zemlje zadužile (Italija tvrdi za sebe da je najzaduženija zemlja na kontinentu) i svi su dužni svima, ali kome? Pošto te ljude ne vidimo možemo smatrati da su događaju preuzimanja domaćih resursa i infrastrukture rezultat njihovih htjenja a to sve radi želje za moći.
Skeptičan sam glede teorije urota te ne mogu tvrditi da je to jedan organizirani plan, možda je samo stvar u tome da prilika čini lopova te da ono što smo mi dopustili (preko naših vlada), drugi su iskoristili, mada vjerujem isto da su mnogi naši političari na platnim listama pošto se njihovo djelovanje može bez problema prišiti kao izdajničko (mada im je nacionalizam glavno oruđe za dobivanje glasova oh ironije li).
Znači, cijeli ovaj piramidalni koncept moći je utemeljen na obvezama i dužnostima odozdola prema gore kao u feudalno doba gdje su kraljevi imali svoje vazale, ti vazali su imali svoje i tako dalje sve do dole, do bezlične i anonimne mase kmetova koji su radili za uzdržavanje cijelog sistema utemeljenog na njihovom iskorištvanju. Danas obični ljudi nemaju kmetiju koju moraju obrađivat već imaju kredite u bankama koje se treba otplatiti inače sljedi ovrha i ostaneš u gaćama i četkom za zube dok banka uzima sve tvoje na čemu bi mogla zaraditi.
Pošto je jedini način da se održi ovaj sistem takvim kakav jest (a on je splet dužničkih odnosa) koji počiva na ekonmskoj kontroli jedini načinje razvoj tehnologija sa kojima ćemo crpit jedini izvor energije koji je svima pred nosom oduvijek: sunce.
Korištenjem solarne energije koja je besplatna i neiscrpna (zato nam disanje zraka nije postao namet) nema više smisla održavati te kreditno-dužničke odnose između institucija i ljudi a to znači da nebi bilo nikoga tko može kontrolirati ucjenjivati ikoga. Pretpostavljam da su zato te nove tehnologije stopirane kupnjem patenata (što se tiče kemijske industrije koja proizvodi deterdžente vjerujem da je to razlog zašto je još uvijel u ladici veš mašina koja čisti zvukom kako bi se zalihe potrošile).
Nastavit će se, valjda...
ps. danas me ne zanimaju problemi u svijetu jer sam malo prije prošao predzadnji ispit i idem slaviti, ala bok
.