Na putu prema izlazu
Istraživanje je pravo svojstvo ljudskog duha.
Frank Borman, astronaut
Uvidjevši kako su stvari krenule naopako, zaputio sam se dolje po zavojitom stubištu i zapalio cigaretu sa ono malo stvari što smo ih zajedno sakupili u ove dve godine. Njoj je ionako bilo svejedno kakva će sudbina zadesiti opipljive podsjetnike na naše mnogobrojne tužne i vesele uspomene. Zaprijetila je da će ih baciti u smeče ili u vatru a to nisam mogao dopustiti. Iako sam ja kontradiktoran. Mnogo puta sam se zarekao da ću zaboraviti sve. Al sad...
Zastao sam na kratko kako bi mi se oči privikle na sveopči mrak koji je vladao stubištem, naprosto nisam htio ovisiti o trenutačnom osvjetljenju koje bi se isključilo i tako me iznenadilo u mom koračanju. Kao iz sna u javu.
Biti okružen tamom nije tako loša stvar, osječaš se zaštičeno i lakše raspoznaješ misli koje kolaju u tebi.
Evo, počinje...
Nemoj ganjati osobe i stvari pretvarat ih u nešto definitivno pošto se duh jako lako zasiti nečega na što je navikao. To da netko postoji za mene zdravo za gotovo je uvreda koju sam odavno isplatio.
Bila je to skupa škola.
Ubuduće će sve biti prolazno a zadobivene rane će se lječiti sljeganjem ramenima, prihvačanjem da je jedina kostanta vrijeme koje na prvi pogled ima odlike neumoljivog tiranina kako bi kasnije ideja o njemu bila smekšana u nježnog i razumnog lječnika.
Kartonskoj kutiji povjerio sam zadaću, neka čuva svu moju blatnu savjest, sve potonule lađe o nečemu što nije bilo suđeno. Možda u nekom drugom paralelnom univerzumu moje Ja se ponjelo baš onako kako je trebalo i nastavilo živjeti sretnom egzistencijom a u ovoj dimenziji samo za mene Usud je naručio jednu rundu gorkog pelina. Živjeli!
Čega svega nije bilo? Od kuda krenuti?
Otvorivši kutiju (u mislima) odmah mi je uzela pozornost slika nadurene curice. Nije bila baš oduševljena što joj je netko njezin ukrao taj trenutak pa je sva zajapurena tugaljivih očiju i debeljuckastih obraza namjenila negodovanje prema slučajnom prolazniku. U ovom slučaju mene.
Odmah ispod toga, nalazila se bezbrižna slika jednog dječaka od kojih 3 ili 4 godina kovrčave i neposlušne kose. Nije mi ni na kraju pameti čemu se veselio. To sam naime bio ja.
Sljedile su slike iz Fužina, Dubrovnika, Korčule, Begovog Razdolja, Kostrene i svaka je imala učinak da si postavim nemilosrdno pitanje. Ono koje muči sve nas.
Šta bi bilo da sam postupio drugačije?
Ništa od ovoga se jamačno ne bi desilo. Ali spriječiti događaje bi bilo nemoguče čak i slučaju da sam u posjedu vremenskog stroja. Samog sebe bi proglasio luđakom i ne bi si povjerovao. S toga nema smisla ulaziti u takve unutarnje sukobe. To bi bilo ravno studiranje teologije, nametati drugim glavama nekakvu metafiziku koja samo meni ima okus realnosti. Beznadno znači.
Zato druže, nemoj padati u očaj, nije ti toga vrijedno, vidiš da si dao sve od sebe i nije išlo - očinski će razum samome sebi.
Pisamce, zapravo čestitka je zaokupila moje sljedeče trenutke. Od žutog papira, jednostavan sa nekakvim žigom i nekakvim imenom marke koju nikad dosad nisam čuo. Dokaz da se važne stvari kriju u značaju a ne u nevažnoj materiji.
Ako postoji put u raj
želim ga naći,
želim ga proći,
Želim da me prati melodija zvijezda
kao kad kraj tebe dišem,
želim da se nikad ne ugasi.
Najdraži,
sretan rođendan
Lijepe misli (makar formulacija nije baš nešto) pretočene iz srca na hartiju pa iz nje u moje srce. Komadići izgubljenog vremena. Dokazi da je nečeg i bilo i da to moja ljutnja nije uspjela zataškati u zaboravu.
Fragment ručke od anfore sa Šila, uperenih očiju prema dole dok sam se vukao po makadamu. Naviknut da nam se stvari nalaze upravo ispred nosa ugledao sam i dno. Pa kako ne bi bilo? Znak govori lijepo da se rimska villa rustica nalazi na nekih stopedeset metara. Ne može se pobiječi od samoga sebe ni kad si na ferijama - pomislio sam nekako razigrano.
Sljedila je majušna bukaleta koju sam joj kupio kao spomen na Kastav. Tog smo se dana baš nauživali
Pogotovo kad nam je palo na pamet da se osamostalimo od ostalih tako da pobjegnemo u šumi. Sjećam se tišine koja je zavladala kod ptica dok smo užurbano disali.
Mirisna sviječa za intimne trenutke iskorištena mali bezboj puta. Više nikad nije gorila. Šteta
Jeftina špahtla... ali moja.
Keramika iz Savudrije, tessere iz Akvileje, bijele i obojane.. netko se jednom davnom mučio nad njima prije nego su pale u zaborav. Podsjetnik da je sve prolazno.
Kariljon svira Stairway to heaven.. Then the piper will lead us to reason
And a new day will dawn
For those who stand long
And the forest will echo with laughter.
.. odzvanja u meni.
Pogledom dolazim do dna kutije, pronalazim pjesmicu, njeni stihovi skovani samo za mene:
Oblak ispod sunca se bijeli,
veličanstveno skriva tajnu zlatnu,
dok ne probije se njezina veličina
i dotakne svoj odraz u moru.
Taj prizor. Sunčeve zrake se probijaju kroz oblake. Pomislim na nekog diva koji izlazi iz mora i kroči po Učki.
Ostao sam u čuđenju ali ne zadugo. Netko je prekinuo moje fantaziranje otvaranjem portuna. Netko se u sitne sate vrača doma. Začuo sam korake, zvučne, odlučne, sluzio sam pripadali su jednoj ženi.
Uživao sam još nekoliko sekundi u toj tami kad je očekivano usljedilo svijetlo. Ta ne mogu očekivati da će se svi kao ja spuštati i penjati se u tami. Mogli bi nabasat na spodobu poput mene.
Privikavao sam oči na novonastalu situaciju, svijetlo je isparilo zadnje misli. Odsjekle su mi se noge i krv se probila do obraza. Nova, jača svijetlost me obasjala
Sljedeče čega se sječam je bilo mucanje, moje mucanje - Eeej b..b bok... .
I tako je sve to počelo... neotkriveni svemir pogodan za istraživanje. Sviđa mi se ta nesigurnost koju je pobudila jer me podsječa da nisam uhvatio Boga za jaja i da nisam imun na iznenađenja što nam život donosi kad se najmanje nadaš.
Izašao sam. I udahnuo sviježi zrak punim plučima.