Sunce pokle daža
Već skoro godinu dana ja samo sebe ne prepoznajem. Ne, to nisam ja uopče. Od dečka kojeg spontano hvata smijeh i valja glupe fore pretvorio sam se u tmurnu osobu zavedenom vlastitim crnim mislima.Želja mi je odgurnuti sve to što mi se desilo u zadnje vrijeme prihvativši istinu da Ona za koju sam mislio da mi je suđena nije jednostavno pa šta reći nego suđena. Kaže ona ne može se to silom i istina. Moja racionalnost savršeno shvaća taj prelaki pojam. Ne razumijem zašto onda moji osijećaju nikako da se opamete. Ajde nova stranico okreni se već jednom, što čekaš? Zar sam ja samo proizvod svojih vjerovanja koja sam stekao životom pa ne mogu dalje od njih? Sam sebe osuđujem? Ne mogu da si oprostim? Pa k vragu, ponizio sam se dovoljno pred znanim i neznanim, prošlo je dovoljno vremena da promjenim mišljenje. Isplatio sam svoj grijeh. Ne želim više samom sebi biti ni tužitelj ni sudac. Sam sam sebe osudio na egzil od drugih osoba koji su mi mogli promjeniti kurs ali ne.. ja se zaustavljam, promislim i shvatim da "griješim", da ne zaslužujem to više, to što sam imao. Oduzeo sam si nadu i vjeru u bolje sutra. Kako ubitačno za osobu koja ima tek 24 godine i čitav život pred sobom.
Nakrcao sam se sa obavezama u arheologiji, otišao sam što dalje od kuće kako bi se zatrpao poslom i ne razmišljao. Očigledno ja moram stati i počet razmišljat kako bi osjetio zasičenje ovim non sensom od života koji trenutno vodim. Mislio sam da je u radu spas i primio se krampa, motike, lopate, karijole, špahtle, motike da izmorim tijelo i duh i da mogu spavati snom pravednika. Ma kakvi, ne funkcionira ni to.. iscrpljen u krevetu gledam u plafon i šibam se mislima. Kakvo nezahvalno ponašanje za nekoga tko je stalno zdrav, tko nema problematičnu obitelj tko nema ama baš nikakve muke. Istina, nisam pun šuške ali idealizam mi prijeti da smatram te papiriće zvane novcima ićim vrijednim. Taj idealizam je dvosjekli mać jer stanje izvan moje glave je alarmatno različita od stanja u mojoj šupljoj glavi. Ima osoba koje me smatraju obrazovanim. No tog orazovanja bi bacio poput čika od cigare kad bi u zamjenu dobio sreću makar popraćenu neznanjem. Ne zanima me..
Ponekad zavidim prijatelju automehaničaru kojem je glavni cilj popit, pojist i nać kakvu curu za jednu noć. Samo ponekad onako u teoriji jer priznajem da kad se ja nađem u takvoj situaciji nisam nimalo presretan pa odustajem radije nego da činim protiv vlastite volje.
Kažem si ovdje je u mojoj glavi sve u banani pa ajmo vidjeti što ima u novinama, kad ono još gora situacija. Pljačke, ubojstva, neredi, razbijačina, koljačina, šake koje dokazuju da onaj koji je rekao "pero je jače od mača" očito isti autor isprazne fraze da "nije u šoldima sve". Jebem ti sve ove probleme i moje i tuđe i Crkvu u hrvatima, i tajkune/profitere i one koji su se dali pomust jer su ih ovi zapalili nekakvim idejama o slobodi, o samoopredjeljenju u kojem svi možemo pisat što god hoćemo ali smo samo glas u pustinji. Ne vidim trenutno nikakav popravak ni kod sebe ni izvan sebe.
I s toga želim jedrilicu sa kojom otploviti po mom dragom Kvarneru pa i malo dalje. Zavidim jedriličaru Giovaniju Soldiniju, bit će da je sam ko pas ali barem ne troši živce na sve ovog gledajući u duboko modro more.
Ovog lijeta sam bio sretan samo na obalama Cresa dok smo plovili. Avantura je trajala prekratko, nažalost.. .
Update
Doživjeh pouku od života baš jućer kad sam se najviše žalio. Baš u trenutku dok sam tipkao ovu litaniju pozvala me frendica na cigaretu ispred ulaza od mog studentskog doma (zvanog "osinjak" sigurno ne iz milja). Peihvatio sam iako katastrofalno loše volje kad me dolje dočekao "šamar" ili "čepa" ili "žventula", simbolična naravno. Neki klošar je žicao cigaretu moju prijateljicu, bila je ljubazna sa njim i dala mu pet eura. On se nije nedao tolikoj dobroti pa je htio valjda htio od nas još malo ljudske topline. Nažalost ga nismo najbolje shvatili jer je znao samo njemački. Ja sam u srednjoj imao 4 godine njemačkog jezika (nije mi bio baš simpatičan onako analitički hladan) od čega se siječam par riječi: wunderbar!
Na kraju uspio sam shvatiti da je već 4 godine u Udinama i spava po praznim vagonima kod željeznice, izgubio je pasoš, osobnu i pare (nešto je spominjao "geld" i riječ "bank" izgovareno sa ogorčenjem) kad stigao u Italiju. Nije imao familije. Čovijek je pričao tkao sa nama valjda da izbaci iz sebe sve tegobe iako ga nismo razumjeli. Možda mu ni to nije bilo toliko važno kao činjenica da ga ipak gledamo i slušamo. To je bilo najmanje što smo mogli učiniti nekome koga život nije mazio. Izvukao me iz jučerašnje depresije i polemičnog tona protiv cijelog svijeta. Gledam gore i pitam se jesu li iste osobe napisale taj tekst? Imam puno razloga za biti sretan i zahvalan na životu.
Sljedeći dan je bio još bolji.. nakon što sam se jedva probudio otišao sam potvrdit novi status specjalizanta na arheologiji, čekao malo u redu ali ništa ozbiljno i tamo me dočekala ljubazna šalteruša od tajništva (jedina zbog koje ne spalim na živce), upotpunila neke podatke umjesto mene, dala mi sve potvrde i par savijeta. Perfektno.
Nakon toga trčim na nastavu, upadnem ko sivonja u razred i dočeka me smiješak neke mlade (ljubazne) profesorice iz povijesti krsčanstva a ja očekivao neku švoru nadrkanu u licu. Pošto sma zakasnio automatski je jedna kolegice sjela do mene i dala mi da čitam sa njom neki tekst koji je napisao Tertulijan. Sve lišo.. otkuda toliko dobre volje od drugih? Moram priznati da sam iznenađen ovim danom koji je baš dobro počeo. U parku nervozni frend zbog jednog ispita iz etruskologije(?) počastio me sa jednim kanunom, istuširao sam se i sad ko gladan ko vuk pun dobre volje i apetita čekam ručak u menzi pa natrag na nastavu. Vodi me znatiželja.. hoće li se ovaj sretni niz nastavit?
Osijećaji 0-1 Razum (Zasad
)ps. Carevna dugujem ti zahvalu što me znaš oraspoložit svoj mejlovima. Nisam tip koji voli pričati o svojim stvarima jer ne vjerujem u pozitivne efekte istoga. Ali, eto priznajem da znaš dobro odabrat riječi kako bi shvatio da nije sve tako sivo.