blog o filmu

Sasvim sigurno jedan od najpoznatijih filmova koji se bave gradskom sirotinjom i mladim delinkventima uopće, 'Los Olvidados' instantno se nameće kvalitetom klasika, ma koliko njegova surovost kolidirala sa za ono vrijeme razumljivom melodramatičnošću. Slično kao i Bergmanovi klasici iz rane faze poput 'Sedmog pečata' ili 'Djevičanskog izvora', Bunuelov film u mnogim se aspektima današnjem gledatelju može učiniti naivnim i zastarjelim, no aura klasika neprestano izbija na površinu tijekom gledanja i podsjeća nas da estetske kriterije treba prilagoditi vremenu nastanka.

Ma koliko međutim melodramatičan, 'Los Olvidados' je prilično defabulariziran film, u kojem pratimo isječke iz života nekolicine ljudi s društvenoga dna, točnije nekolicine mladih delinkvenata iz siromašnih četvrti Mexico Cityja. Premda u Bunuelovoj priči neki mali junaci pokazuju popriličnu razinu ili napredak u pogledu moralne svijesti, ili barem sklonost nekoj vrsti humanosti, svijet 'Los Olvidadosa' prikazan je prilično hobbesovski. U slumovima Bunuelova Mexico Cityja čovjek je čovjeku vuk. I krv ondje često jedva da je više od vode.

Snažno angažiran (ali ne i izrazitije kritičan u raskrinkavanju uzroka ovakvoga stanja), Bunuelov film je klasik ne samo zbog toga jer je u svoje doba vrlo hrabro nagrizao ideje o dječjoj neiskvarenosti (pa čak i o latentnoj dobroti najnižih slojeva društva), nego i zbog snage svojih slika, odnosno pojedinih scena. Čak i ako nekoga ne zanima isuviše problematika filma, one su toliko upečatljive da ću ih ovdje izdvojiti bez mnogo vlastitog komentara, iz čistog poriva da nagovorim na gledanje jednog od onih filmova koji po mnogočemu ulaze u sam vrh kinematografije uopće.

1) Scena u kojoj se izgladnjeli dječak kozjim mlijekom poslužuje direktno 'prikopčan' na vime, ne zamarajući se traženjem prikladne posude.

2) Scena u kojoj maloljetni delinkventi maltretiraju bogalja bez nogu te mu naposljetku odguraju i kolica nizbrdo.

3) Scena dječakova sna u kojemu se prepleću motivi proizašli iz potrebe za majčinom nježnošću i oni koji su posljedica grižnje savjesti zbog ubojstva u kojemu je bio sudionik. „Atmosferska“ glazba, od koje je u kasnijim filmovima Bunuel zazirao, ovdje je fenomenalno usklađena sa slikom, pogotovo u trenucima majčinog „lebdenja“ u slow-motionu.

4) Scena u kojoj naivna djevojka kojoj je seljanče reklo da je tretman mlijekom odličan za njegu kože zadiže haljinu i prolijeva isto po koljenima. Inače, fetiš ženskih nogu pojavljuje se u još dvije scene u filmu, od kojih je jedna i ona u kojoj mlada majka pere noge u lavoru dok je promatra žudno oko mladoga ubojice, kojemu će se nešto kasnije i podati.

5) Scena u kojoj mali Pedro bježi u sređeniji dio Mexico Cityja i ondje nalijeće na dobrostojećeg postarijeg gospodina pedofila. Scenu gledamo iz unutrašnje strane izloga (dakle bez da čujemo što likovi govore). Dječak je već namamljen novcem, u zadnji čas međutim pristiže policajac.

6) Scena u kojoj Pedro baca jaje „u kameru“, odnosno, kako podsjeća jedan komentator s imdb-a, u lice nama voajerima njegove bijede.

7) Scena u kojoj Pedra u naletu bijesa štapom ubija dvije kokoši. Kokoši nisu bile kaskaderi, nego su doslovno pred kamerom nasmrt isprebijane. Nakon što se ohladi u samici, socijalni mu radnik kaže: „Budi oprezan. I kokoši se mogu osvetiti.“

8) Scena u kojoj tijelo malog Pedra djevojka „mliječno-svilene“ puti i njezin djed odvoze na smetlište.

Dovoljno, iako ima još...

U svojoj biografiji Bunuel kaže da je kao pripremu za ovaj film odradio četiri mjeseca šetnji po meksičkim slumovima. Film je izazvao masu kontroverzi nakon prvih prikazivanja u Meksiku, čule su se čak i optužbe tipa „šta nam taj izgnani Španjolac rodnu grudu blati“ i sl. Poslije trijumfa u Cannesu stvari su se malo stišale pa se i u zemlji proizvodnje film nastavio prikazivati u kinima. Klasik, bez dileme, obavezno štivo.

Srodnici koje preporučam: 'Specijalno vaspitanje' (Goran Marković, 1977), 'City of God' (Fernando Meirelles, 2002), talijanski neorealizam