blog o filmu

Jedan od filmova iz meksičkog razdoblja, koji su manje poznati od onih europskih s kraja 60-ih i tijekom 70-ih, po kojima se Bunuela uglavnom pamti (osim po legendarnom 'Andaluzijskom psu'). U svoje vrijeme, početkom 50-ih, ovo se naravno nije gledalo s neprestanim porivom k uspoređivanju sa sapunicama. Danas: teško je drugačije. Jer naslovna junakinja savršen je prototip one obavezne zle „Alexis“-tete iz sapunica. Sam Bunuel ovu je melodramu svrstao među svoje „rutinske filmove“, s čime se nije teško složiti, no ipak ostaje dojam da je mogao biti i mnogo bolji samo da je malo drukčije posložen.

Priča počinje ovako: za jedne zloslutno olujne noći atraktivna mlada zatvorenica Susana bježi iz svoje tamnice te se onesvijesti pod prozorom jedne dobrostojeće meksičke posjedničke obitelji. Zaprepašteni ukućani smiluju se jadnoj djevojci (o čijoj prošlosti pojma nemaju) te je ubrzo i zapošljavaju na svome imanju. Ondje će si pak lukava i iznimno samosvjesna Susana pokušati priskrbiti najbolji mogući položaj, „ne birajući sredstva“. Pritom dakako pravi pravi dar-mar. Do jučer siguran i uravnotežen mali svijet postaje pozornicom na kojoj divljaju žudnje dosad složnih muškaraca kojima sada Susana manipulira, a ni ženski dio kućanstva nije pošteđen.

Ono što međutim ponajviše kvari Susanine planove nisu toliko vanjski razlozi, oni izvan nje same (npr. policija koja joj je za petama ili tip koji zna njezinu tajnu) koliko njezina vlastita iracionalnost. I upravo je to meni osobno bio najzanimljiviji aspekt filma: promatrati ili nagađati kako će priča teći s obzirom na borbu unutar same Susane. I to ne između njezine „dobre“ i „pokvarene“ strane (čini se da dobre ni nema), nego između njezine perfidne proračunatosti i njezina narcizma koji se manifestira i kroz neobuzdanu koketnost, koja joj ponekad i kvari šanse. Susana dakle uopće ne igra igru onoliko skulirano koliko bi bilo trebalo.

Nažalost Bunuel ne potencira previše ovaj aspekt priče, pogotovo u drugoj polovici, kad je, čini se, filmu glavna briga kako će se zavađena zajednica (nuklearna obitelj pogotovo) izmiriti i ponovno uravnotežiti. Na kraju ispada da to što se zbivalo u Susani i nije bilo toliko važno, barem ne onoliko koliko sam ja želio da bude, odnosno da je bilo važnije da se izmire mama, tata, sin i šef imanja. Premda se onoliko napadno sretan kraj, gdje se unutar obitelji onako lako zaboravlja na netom odigrane prijestupe žudnje ('Bila je to samo đavolja noćna mora. Ovo sad je Božja istina', kaže jedan od likova), može tumačiti i kao ambivalentan, odnosno kao prikriveno ironičan, to ne mijenja činjenicu da je film propustio razraditi potencijalno vrlo zanimljiv lik Susane. Time, čini mi se, 'Susana' daje još jedan dobar argument za onu često spominjanu (pro)feminističku tezu da su ženski likovi u Bunuelovim filmovima rijetko više od pukih projekcija muške žudnje. Šteta, jer Susana je za dlaku mogla biti mnogo više od dijabolično-smotane femme fatale i anticipacije poznatijih Bunuelovih 'hard-to-get'-manipulatorica poput Conchite iz 'Mračnog predmeta žudnje' (1977).

'Susana' nije remek-djelo: gluma je pristojna, ali očekivano patetična i artificijelna, priča je napeta ali predvidljiva, vizualni dojam zaostaje za onime na što smo kod Bunuela navikli... Osim ironičnoga kraja i (nedovoljno razrađene) Susanine unutrašnje borbe o kojoj sam pričao, Bunuelovim fanovima film bi mogao biti zanimljiv tek iz onih istih razloga kao i još poneki „sumnjivci“ iz meksičke faze (npr. 'Il Bruto') – da uoče onih nekoliko bunuelovskih tikova u jednoj naizgled posve nevinoj i konvencionalnoj melodrami, primjerice reference na kršćanstvo, praznovjerje, fetišizam i sl. No ni na tom polju ne treba očekivati previše.

Dakle ako niste fan, ne zamarajte se. Ako Bunuela ne poznajete uopće, teško da bi vam 'Susana' mogla biti zanimljiva. Radije počnite s nečime iz posljednje faze: 'Dnevnikom jedne sobarice', 'Diskretnim šarmom buržoazije', pa se eventualno vratite... Osim ako ste neobično skloni onim ljupkim jednostavnim zdravoseoskim haljinicama koje otkrivaju nježna djevojačka ramena... Njih Susana jako voli. Vrlo moćno oružje, zna ona.