četvrtak, 27.09.2007.
Lika
Pa pocnimo sa jednim putovanjem u podrucje hrvatske za koju mnogi urbani ljudi kazu, 
" stari tamo ti je bog reko laku noc".
E pa nije bas tako lose u dragoj nam lici.
Sve zapocinje u utorak 18.09.2007. rano ujutro na parkiralistu nase firme, necemo sad reklamirat ljubljenu nam firmu koja nas redovito dovodi do 
.
Daklem oko 8h ujutro moj dragi prijetalj, kojem borbeno ime glasi X2000 svadja se sa shefom oko auta, jerbo 2 ekipe sto znaci cetvoro ljudi mora umjesto sa dva auta ici samo sa jednim , sto smo vise puta dokazali da na duzim putovanjima nije bas jednostavno.
Evo kako to izgleda i tako 4 dana, a onda kad vam treba jedna vida koja je na dnu, pa ti vidi.
No uglavnom vesela druzina sretno i uz pjesmu 
je krenula u pohod na liku i tezak mukotrpan rad, za kruh.
Dok jedni naravno uzivaju u foteljama radeci laganini poslic,
drugi se ubijaju od posla, sto se vidi i na slici, a vidi se i da je covjek ipak sisao sa stabla.
I tako malo po malo radeci i brinuci se o zdravoj prehrani, stigao je novi dan i pridruzilo nam se jos ekipe, naravno najprije smo posli razmislit i napravit dobar plan za cijeli dan, da delo nebi patilo.
I bogme namucili smo se...
Jedino ne sjecam se tocno ko je taj dan vozio...
al ubili smo se od posla.
Oko 10h uvecer teskih ruku i nogu od umora oprostili smo se od dodatne ekipe koja se vratila istu noc kuci, i krenuli u Otocac na spavanje, umorni i krepani od posla.
Sljedeceg dana zasjalo je sunce spremni na nove radne pobjede, da nebi trosili vrijeme na vracanje za rucak ponjeli smo sa sobom nesto sitno za pojest, tako da se cijeli dan mozemo posvetit radu.
Krenuli iz Otoca za Sklope preko Krasnog oliti Kosinja.
E sad pitate se di su Sklope, kad me to netko pita onda se ja zamislim i pocnem " paaaa tooo ti je dole prema Gospicu ali skrenes na Velebit ko da ides u Senj, maaa tamo negdje.
Hm zbilja vas zanima di je Kosinj, di su Sklope ili Krasno pa evoga tu su...
i tu
a bogme i tu.
I tako na putu ka nasoj zadnjoj radnoj postaji (Sklopama), vozeci se po sumama i gorama, covjek jednostavno zaluta i u trenutko se nadje kako mu autic stoji u polju okruzen neociscenim minama i skoro pa propadne i rijeku.
Jedino na koga u tako teskoj situciji mozete racunat su naravno vasi beprijekorni drugovi, koji sa vam dijele istu sudbinu. 
I tako malo pomalo uz gadnu borbu stigosmo na zadnje radno mjesto (SKLOPE) i odmah objerucke prionusmo na posao.
Zastali smo tek toliko da nabrzinu pojedemo sitne i suhe sendvice sto smo si jutros napravili u Otoccu.
Cak nas je i sunce ubijalo nije se dalo gledat al predaje nije bilo. Posao smo odradili kompletno, na vrijeme i vrlo profesonalno.
I tako malo pomalo doso je kraj sluzbenom putovanju ( radu na terenu ) umorni, gladni i iscrpljenu krenusmo lagano kuci.
E pa nek mi netko kaze da u lici nije ljepo.
( najprije je bio bljak, pa tek onda bljak2d )
