|
|
| < | prosinac, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ti si rekao
Ljubav je izazov
Ljubav je viši zakon
Ljubav je izazov
Ljubav je visi zakon
Kao hladan val, utopio si me
jer srce sam na dlanu dala
a to se ne smije
a to se ne smije.............
Tražio si me
Ali onda si me natjerao da placem
I ne mogu izdrzati
Sa tim što ti imas......
Jer sve što mi dajes …je bol…
Priznat cu ti jednu tajnu
sto sam je od tebe skrio
svaki udar srca moga
da znas, samo za tebe je bio
Prije no sto usnim ja
i taj tren i zauvijek samo ti
ti si mi u mislima
i kad nisi tu, kraj mene
Da znas da me bolis
i nocas ja cu da te
cuvam dok spavas
i ljubim tamo gdje
najvise volis dok sanjas.....
Bog nam je dao ljubav ko hranu
samo on zna koliko ce trajat'
jos pamtim svaki dodir tvoj
Ja dobro znam
da tebe nema, Boze
ne bi bilo ljubavi
ja ne mogu
sada iz svoje koze
molim te, vrati mi je ti......
Vezi me za sebe rukama
vezi na milijun godina
nek sam cijelom svijetu zabranjen
jer sam ti u srcu zarobljen....
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.
Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
Pablo Neruda
