behind the smoke and glass
If I see u next to never, how can we say 4ever?
Uf, koliko puta sam čula da me on ne zaslužuje. Milijun. Svi to misle, osim moje najbolje prijateljice, i mene, koje smo ipak najbolje upućene u sve. Nisam ni ja bolja od njega, niti on bolji od mene. Mi smo se baš našli. Oboje pomalo egocentrični, nagli i temperamentni i u trenutku bijesa izgovorimo sve i svašta (a kasnije zažalimo), oboje beznadno zaljubljeni jedno u drugo, a to si priznajemo jedino kada se nađemo sami, i kada nas oboje romantika i osjećaji jednostavno..preplave. Oni tada preuzmu kontrolu, i sve bude puno jednostavnije i ljepše. Nažalost takvo nešto je rijetkost iz čistog razloga što se vidimo jako rijetko.
O, da. Kilometri nas jebu u zdrav mozak, a mi se nekako pokušavamo boriti protiv njih. Oboje svjesni da od toga neće biti ništa dok smo ovako udaljeni, a nimalo hrabri da raskrstimo sa prijateljstvom jednom zauvijek, o nama izbjegavamo razgovarati. I zato je i kod njega i kod mene vječno prisutno pitanje je li onoga drugoga još briga? Kada vodimo jedan od naših 2-satnih razgovora, toliko puta mi dođe da mu kažem da bih voljela da sve nije ovako kako je, i da samo želim da zna koliko mi je stalo. Ali..ne bi imalo smisla. Ponekad, kada me nazove prije spavanja i kada sam živi pekmez, počnem valjati neke gluposti, a on kao da svaki put to jedva dočeka, i samo počne pričati..
"Ne mogu ja čekat još 2 miseca dok te vidin. To mi je puno. Dođi prije na koji vikend."
"Ne mogu..doć ću za novu. Valjda."
"Nemoj ti meni valjda. Dolaziš i gotovo."
"To ti meni naređuješ, je l'?"
"Ne."
"Nego zapovijedaš?"
"E! A koliko ćeš stat? Setimanu-dvi-tri?"
"Ma je. 76. Ili najbolje bi bilo da se ja lipo priselin!"
"Pa i bi. Ionako ćeš doć živit odi kad-tad. A bi li ti mogla živit ode?"
"Ne znan baš.."
"Ma šta ne znaš?"
"Ma zezam te..normalno da bi, bez problema."
Ovo je samo jedan mali isječak koji mi se posebno urezao u sjećanje. Heh..u zadnjih 11 mjeseci mi zamišljamo kako bi bilo da smo bliže. Tj. on glasno razmišlja, a ja šutim, i ponekad kažem kako bi bilo "stvarno lijepo.."
Jednom mi je izgovorio nešto ružno, što me bilo uništilo. Od tada se držim malo hladnije. Znam da sam ga puno puta zbog toga povrijedila, ali.. Ne mogu nakon svega biti jednaka. Dakako da se ponekad slomijem i napišem mu nešto tako lijepo, da ujutro kada to pročitam, ne mogu doći sebi..JA sam napisala nešto tako..lijepo?! Pamtim kada sam bila u Sinju, i upoznala sam u jednoj večeri 5-6 dečkiju, došla kući u 3 sata osjećajući se tako loše, a jedina želja koju sam imala je on, uz mene. U tom trenutku je nastalo sljedeće:
"Otkada smo prvi put popričali, znala sam da si poseban. Ali ponekad je tako lijepo upoznati nove ljude jer shvatim koliko si iznad svih i da mi je s tobom najljepše."
Što mi je bilo tada? Ne znam. (Ne pijem pa alkohol odmah isključimo :) Znam samo da se inače od mene takvo nešto ne može baš očekivati.
U zadnje vrijeme znam biti tako bezobrazna prema njemu. Namjerno ga provociram, a on uvijek prijeđe preko svega i oprosti mi.
Kako da ga pustim da ode? Ne mogu. Ne može ni on mene. Poznaje me bolje od svih, uključujući i mene samu. Zna svaku moju tajnu, slabost, i odmah shvati kada nešto nije u redu sa mnom. I obrnuto. Znam da, iako smo se ranije taj dan opasno zakačili oko nečega, uvijek, kada mi je teško, mogu doći tražiti pomoć kod njega. Bez problema će staviti na stranu i zaboraviti sve razlike i prepirke.
I onda na scenu nastupa ta njegova djevojka koja mu znači..ne znam što. O njoj mi nikada ne priča, a kada ga ja nešto reda-radi upitam, odgovara kratko i brzo skrene na drugu temu. Željela bih doznati koja je njezina uloga i kolika je njezina važnost u njegovom životu. Samo kako..?
29.10.2006. u 20:50 - Speak up! [2] - Put it on paper - Link - ^
