kroz moju non - stop se šeću šareni kišobrani. a ja, kao mala curica, s rozo - zelenim kišobranom skakućem po ulici, po lokvama koje je kiša ostavila za sobom. u ljubicastim starkicama koje propustaju ja nestasno hodam po lokvama.volim kisu. volim se ponovo osjecati kao dijete. kao da se vracam u rano djetinjstvo, u kojem nisam znala sto je TUGA, sto je LJUBAV. volim je, jer se osjećam tako posebno. a kada sam lošeg raspoloženja, a pada kisa. izađem bez kišobrana. kada sam povrijeđena, plačem na kiši. AKO ME IKAD OSTAVIŠ, OSTAVI ME NA KIŠI DA NE PLAČEM SAMA.



u zadnje vrijeme sam veselija. ljeto mi se na neki način ''popravilo''. krenulo je ludilo. ujutro kave, popodne izlasci, navečer ludilo. ekipa nije onakva kakva sam se nadala da će bit, ali zasad su dobri. drago mi je da je to tako, iako znam da će se ubrzo opet promijenit. dolaze mnoge cure, koje svih nerviraju, a ja sam s tim curama bila dobra. naglasimo BILA. kako ću se ponašat? šta ću reć? te cure su se stvarno promijenile. postale su čudnije, promijenile su ponašanje. iznenadila sam se. ali opet, nakon toliko godina i ''truda'' oko našeg prijateljstva, teško mi je odbacit ih. al eto, valjda se sve može riješit razgovorom. a ponekad, samo žalim što se trudim sve riješit. što se trudim da svima ugodim, da svima bude dobro. i na kraju sam ja ta kojoj bude loše, neugodno. koja je ostavljena



i da, još nešto. želim se zahvalit svima koji čitaju ovaj moj blog. jer sam iznenađena ( ovo je prvi blog koji mi se da voditi, ovo su ljudi koji mi daju utjehu. ) inače sam uvijek prije brisala blogove, zatvarala, pisala postove svake prijestupne godine. sad se osjećam odlično zahvaljujući vama =]

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.