Klinci
Ah škola. Ponovo se sve užurbalo. Od Nove godine do danas kao da je cijeli grad napola spavao, a sad je opet sve živnulo.
Sve je nekako veselije, šareno. Grad pun osmjeha. Kako je to lijepo vidjeti. Klinci još nisu opterećeni testovima, ispitivanjima i drugim mukama koje im slijede za dvadesetak dana kad se to sve zahukta...
Radosni što su ponovo svi na okupu, prepričavaju zanimlive stvari koje su im se desile u ova 3 tjedna....
Neka uživaju dok mogu neopterećeni problemima ( mada oni ziher misle kako im je užasno teško u životu ).
Nije baš ni nama starcima lako. Trebaš ocijeniti kad nešto dozvolit, kad zabranit. U ovo ludo doba zaista smo pred teškim zadatkom odgoja. Tu se greške veoma teško ispravljaju, a ponekad i ne skužimo da smo ih učinili ili nam to do mozga dođe kad je već kasno.
Moja mama uvijek je izvlačila poslovicu koja otprilike glasi:- Mala djeca-mala briga, velika djeca-velika briga. Nije mi to bilo jasno dok sama nisam osjetila što znači biti majka pubertetliji koji ima toliko otvorenih prilika, škola super, sve za pet, a sam nema pojma što bi sam sa sobom. Sreća da se sve okrenulo na dobru stranu i da ide ( bar za sada) sve po nekakvom normalnom redu...
Dok su klinci mali ima se uvid u njihovo društvo, prijatelje, a čim se malo osamostale veliki dio toga postane tajna...
To je tako bilo našim roditeljima, nama je, a bit će i našim klincima.
Dođe vrijeme kad se (više-manje) svi opamete i nađu u životu samo treba to proć i preživjet.
|
