Blagotvorna riječ
23.06.2009., utorak
 ISUSOV SKROVITI ŽIVOT Početak i svršetak izvještaja o Isusovu skrovitu životu: "Isus je napredovao u mudrosti, rastu i milosti pred Bogom i ljudima". "Kako se to raste u mudrosti i milosti?" Skrovit život Isusov i svagdašnji život čovjeka nije nekoristan, beznačajan. On je stalan rast u dobru, Božjem životu, a to se događa neprimjetno. Isus je 90% svog života proveo skrovito. Nitko ništa naročito nije zapažao na Njemu. Nije to bilo slučajno! Takav život provodi najveći broj ljudi. U njemu se ništa osobito ne događa. Sve se događa u nekoj tajnovitosti... Vrijednosti takva života, osoba, rada otkrivaju se vjerom, molitvom. Isus, živeći "beznačajnim" životom, otkriva prave vrijednosti. Otvaram srce, prepoznajem vrijednost "sive svakodnevice", prihvaćam milost "obična života". Po njoj i ja neprimjetno rastem i obogaćujem nevidljivim dobrima i sebe i druge kao sjeme koje "samo od sebe raste danju i noću". Vjerujem li da ništa u mojoj svakodnevici nije slučajno, nevrijedno, beznačajno, beskorisno? Jedan događaj izronio je iz Isusove sive svakodnevice: Dvanaestogodišnji Isus hodočasti u hram. Nastojim ući u osjećaje, u srce dječaka Isusa: On je u kući svoga ljubljenoga Oca. Isus duboko doživljava da je njegov ljubljeni Sin, da je došao na ovaj svijet da ga vrati Ocu. Zašto Isus nije rekao svojim roditeljima da će ostati u hramu? Isus kaže: "Zar niste znali da moram biti u kući svoga Oca!" Kao da kaže: "Tražiš li Oca, naći ćeš mene!" Kako se ponašam kada mi se čini da je Bog dalek, nestvaran, kao da ga nema? Pretvori li se tada čitavo moje biće u traženje Boga? Što se više povežem s Ocem to ću sigurnije dobiti odgovore na sva životna pitanja. Smisao skrovita života jest: - prepoznati prisutnost Božju u vjeri, - vježbati se u poslušnosti Božjem glasu. |
15.06.2009., ponedjeljak
 GOVORLJIVA ŠUTNJA "Svaka riječ, svaka slika koja se koristi u prikazivanju Boga, služi prije izobličenju negoli opisu". "Kako dakle govoriti o Bogu? Govoriti šutnjom." "Zašto se vi onda služite riječima?" Na to se učitelj nasmije iz sveg grla i kaže: "Kad ja govorim, dragi moj, ne smiješ slušati moje riječi. Slušaj šutnju u njima!" Bane u samostan razularena grupa posjetitelja i razori tišinu. To je učenike jako ljutilo; ali ne i učitelja, koji je izgledao podjednako zadovoljan, bez obzira na buku ili tišinu. Jednog dana reče svojim učenicima koji su prosvjedovali zbog buke: "Tišina se ne sastoji u smanjenju buke, nego u smanjenju samoga sebe!" U jednoj knjizi Thomasa Mertona stoji citat: "Mnogi stalno tragaju, međutim nalaze samo oni koji ustraju u šutnji... Svaki onaj koji se diči odzvanjanjem svojih riječi, pa bile itekako čudesno izgovorene, u svojoj je unutrašnjosti isprazan. Voliš li istinu, zavoljet ćeš šutnju. Šutnja će te poput sunčeva svjetla obasjati u Bogu i osloboditi te lažnih slika neznanja. Šutnja će te sjediniti s Bogom... Voli šutnju iznad svega: ona ti donosi plodove koji se riječima ne mogu opisati. Rađa se nešto što nas odvodi u posvemašnju šutnju. Dao ti Bog doživjeti to "nešto" što se rađa iz šutnje. Vježbaj se u tome i obasjat će te neizrecivo svjetlo... Nakon određenog vremena ta će vježba u tvom srcu uroditi slašću i tvoje će tijelo svom snagom prionuti na ustrajavanje u posvemašnjoj šutnji." Svaka riječ ovih redaka zavrijeđuje da se o njoj posebno meditira: te riječi izviru iz srca nekoga tko je praktički iskusio dragocjenost posvemašnje šutnje.  |
07.06.2009., nedjelja
 PUTNICI SMO NA ŽIVOTNOM HODOČAŠĆU Kao lađa na valovima mora plovi naš život. Jednom nam se čini da stojimo na vrhu visokog valovlja i da ćemo se strmoglaviti u ponor, a drugi put je utiha pa nam se čini kao da nikada i nije bilo nesreće. Jednom zaplovimo daleko te nam se čini da su naše perspektive nedogledne, a drugi put se želimo vezati uz obalu, mirovati i nikamo ne poći. Nekada od te plovidbe zaboli glava, drugi put zaželimo uživati u ljepoti sunca i plavetnilu mora. No uvijek prevladava osjećaj da je more nesigurno, jer i onda kada izgleda prijateljsko, začas nas može podmuklo strmoglaviti u neživot. No ne možemo se otrgnuti od toga mora, ne možemo ploviti negdje drugdje nego upravo takvim olujnim životnim prostorom. Život je plovidba. Treba prijeći na drugu obalu. Na ovim obalama se umire, ovdje se tek trenutačno živi i svi smo ovdje putnici za onu stranu. »A nama je prijeko rijeke«, pjeva Mak Dizdar. Stvoreni smo kao putnici, na životnom smo hodočašću prema Bogu. Nedjelje nas podsjećaju da to ne zaboravimo, da ne skrenemo s puta, da se ne zaustavimo na mirnom moru misleći da će tako zauvijek biti. Druge obale nas zovu, ali nas i straše. Na njima još nismo bili, nitko se nije vratio s one strane smrti, nitko nije došao s one strane »modre rijeke«. Je li tamo život, je li tamo radost, prepoznaju li se tamo ljudi, druguju li jedni s drugima, pjevaju li pjesme, igraju li se, imaju li što jesti i piti, znaju li oni za nas i je li im stalo do naše sudbine? I osobito mučno i teško pitanje jest hoćemo li mi tamo stići ili promašiti njihove boravke. Jer, svaki od nas nosi svoju vlastitu sudbinu. Svaki od nas ima svoje osobno životno more po kojemu plovi. Ne znamo stoga koliko su naše brodove rasklimali valovi, koliko su ih uništile oluje, koliko još daleko možemo ploviti i hoće li nam brodovi izdržati dok stignemo prijeko. Ne znamo je li zlo u nama nagrizlo dušu, ne znamo jesu li naše krivice preteške, nismo svjesni koliko boli nanosimo jedni drugima. Uvijek nam ostaje pitanje jesmo li smjeli uzeti ono što smo uzeli, jesmo li trebali dati nekome više nego što smo davali, jesmo li se nasmiješili onome tko je samo to trebao od nas, jesmo li bili spremni dati drugome da preživi onda kada smo mi imali suviška? I napokon, pitanje je kako sudi Bog, kakav je on, voli li nas, prašta li, razumije li nas, je li strog? Daje li on rado svoju baštinu, zove li on rado ljude u nebo ili im brzo zatvara vrata? Isus iz Nazareta je čovjek. Svojim djelima je pokazao da nije samo čovjek nego je i Bog. On zna kakav je Bog. U njemu je Crkva prepoznala Božjega Sina i klanja mu se kao onome tko je jedini svet, jedini Gospodin, jedini Svevišnji. Ona u njemu prepoznaje gospodara neba i zemlje, te stoga sva nadanja Crkve i svijeta leže na Isusu. U njemu prepoznajemo kakav je Bog. Taj Bog voli razgovarati s nama, voli biti dijete među našom djecom, odrastati medu nama, ići u školu i na hodočašća, živjeti u obitelji, u njoj raditi i družiti se s ukućanima tako da ni ne primijete da je on Bog. Taj Isus voli ljudima donositi Radosnu vijest, imati sućuti prema svakom patniku. On nikoga ne ostavlja u njegovoj patnji nego ga ozdravljuje, liječi i oživljava. Isus je neprijatelj svega što čovjeka zarobljava, on je došao razoriti đavolska djela, smilovati se svakom, opraštati, razumjeti i nikoga ne osuditi. On svoj život daruje nama, sve što ima poklanja nama. Taj Isus ima smilovanja za naše grijehe, za naše podlosti i egoizme, razumije i naše zločine pa i onda kada ubijamo samoga Boga. On dopušta da ga čak pribijemo na križ, ali umire upravo da nas po križu oslobodi od naših zločina i dovede k sebi. On dolazi k nama da bi uskrisio čitavo čovječanstvo i da bi tako utro put do Oca. Bog nas, dakle, voli. Taj Bog voli spavati na krmi naše barke. On voli ući u našu kuću, sjesti i čekati da mu nešto skuhamo, da ga posjed-nemo za naš stol, da nešto popije iz naših čaša, da s nama razgovara, popriča, a onda pođe drugima da sve razveseli. Kada smo u nevolji on će ustati i zaustaviti oluju, on će smiriti more naših osjećaja i nervoza, on je spreman pomiriti nas jedne s drugima kao i nas s Ocem. Isus je beskrajno čovjekoljubiv. On zna da moramo na drugu obalu te nam svaki dan kaže: »Prijeđimo prijeko.« No on ide s nama, ne dopušta da uđemo u mrak smrti bez njega. On svaki dan u našim očima gleda naše sjene, vidi našu bijedu i našu zloću, svaki dan pregledava sve predjele naše duše i u njoj otkriva ono ružno, sebično, bezvrijedno i bezbožno. Ali on je poput majke koja sve očisti, opere, on je poput liječnika koji sve izliječi, oslobodi i onda nam daruje sebe i nas nama. Nema sumnje da je Isus jedinstven čovjek u povijesti. U njemu otkrivamo srce kojim nas nebo voli. Tek kad gledamo Isusa ne bojimo se prijelaza preko rijeke, ne plaši nas smrt, ne očajavamo pred neizlječivim bolestima. Zato što postoji Isus ne bojimo se starosti i ne plašimo se kad nas on pozove da prijeđemo u njegov naručaj. Ovdje nas plaše ljudi, plaše nas patnje i boli, ovdje nas plaši kratkotrajnost života i u toj kratkotrajnosti muke, patnje, bolesti i boli. Plaši nas prijelaz preko mora smrti. Ali znamo da će tamo prestati boli, tamo će doći spokoj i tamo ćemo znati što je sreća. Važno je stoga da Isus bude s nama u istoj lađi. Važno je da s njime prelazimo na drugu obalu. Ma što radili, živjeli ili umirali, pripadamo njemu. On je život, on je put do Oca, on je naša sloboda i naš mir. Zapravo, sloboda je Isus, pravednost je Isus, vjernost je Isus, čovjekoljubivost je on. Kako da ostavim Isusa, kad bez njega ne mogu biti čovjekoljubiv. Kako da ne budem čovjekoljubiv, kad time ne gubim Isusa. On je biser ljudske povijesti, za njega se isplati sve prodati i imati život. Dr. Tomislav Ivančić  |
