Oči djeteta

Kada je Nicola Peart iz Keighleyja u zapadnom Yorkshireu dobila na dar psa-igračku za svoj drugi rođendan, lančano se pokrenuo čitav niz događaja. Nicola je odlučila psa nazvati Muff, «poput drugoga psa kojega sam imala»; ali ona zapravo još nije imala psa, bilo da je riječ o pravom psu ili igrački. Nicola je, međutim, znala što govori. Htjela je da joj majka objasni zašto je sada djevojčica kada je «posljednji put» bila dječak, a čitavu je obitelj zaprepastila iskazima koji se odnose na vrijeme «dok je gospođa Benson bila njezina majka». O svojoj bivšoj obitelji Nicola je iznijela puno podataka. Otac je radio na željeznici i kući bi uvijek dolazio prljav. Živjeli su u kamenitoj kući u Haworthu, a njihovo dijete, sin, nastradalo je na pruzi gdje ga je udarila parna lokomotiva. Njezino sjećanje bilo je toliko živo da je Nicola, vidjevši na televiziji scenu iz nekog filma u kojem čovjek pada s željezničkog mosta, počela panično vrištati. Napokon su je roditelji odveli u mjesto Haworth, koje je bilo udaljeno tek desetak kilometara ali u kojem Nicola još nikada nije bila. Obitelj se izgubila u tome mjestu, ali ih je Nicola povela do stare kamenite kuće koju je često spominjala.
Istraživanje je otkrilo da je njezina čudnovata priča zapravo istinita. Bensonovi su stvarno postojali. Otac je radio kao željezničar. Njihov sin rođen 1975., umro je kao dijete, ali uzrok smrti nije bio naveden u crkvenoj evidenciji . Čini se da se Nicola prisjećala svog prethodnog života prije otprilike sto godina, a to je činila kao da je to nešto najprirodnije na svijetu........







Žena u bijelom

Dr. Morse je od medicinske sestre čuo sljedeću priču. Desetogodišnji dječak umro je u bolnici zbog inficiranih opeklina koje su zahvatile 80 % njegova tijela. Dvije noći koje su prethodile dječakovoj smrti, bila je svjedokom neobičnog fenomena. Žena u bijelom stajala je pokraj dječakova kreveta. Isprva je pomislila da se radi o posjetiteljki koja je došla dječaku bez dopuštenja pa je odlučila opomenuti je, ali kako joj se približavala, žena u bijelom je iščeznula. Sljedeće se noći ista žena ponovo pojavila. Bolničarka ju je opet zapazila kako razgovara s dječakom te joj se nanovo pokušala približiti, ali je žena opet nestala. Kada se dječakovo stanje počelo pogoršavati, bolničko je osoblje pokušalo učiniti sve da ga spasi, ali bilo je uzalud. Bolničarka se nije mogla suzdržati te je , tužna, otišla do spremišta gdje je pola sata plakala. Smirivši se, vraćala se na svoj odjel. Na hodniku ispred sebe ponovno je ugledala ženu u bijelom; hodala je hodnikom držeći za ruku umrlog dječaka...