Black_Princ

Politika je danas percipirana kao mutna voda u kojoj ne znaš tko koga lovi, ali ipak u njoj stalno plivaju iste velike ribe. A plivati u političkim vodama, posebno kad je u pitanju Hrvatska, poštenom čovjeku je jako teško. Opet, samo poštenom, ali ne i kameleonima koji se uvijek nađu na ''pravoj'' strani, kako bi ostali prvi i glavni.

Danas, pomalo pretražujući net o podacima o Hrvatskom proljeću i općenito o položaju Hrvatske u bivšoj, komunističkoj Jugoslaviji, naišao sam na zanimljive podatke. Odnose se na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika, objavljenoj od Matice hrvatske, 17. ožujka 1967. godine. Matica hrvatska je godinama prije te '67. bila stalno pod prismotrom komunističkog režima, a dužnost i čast glavnog tajnika te ustanove do tada je obnašao Joža Horvat. Inače, Joža je bio Titov partizan i nositelj partizanske spomenice iz 1941. godine, pukovnik JNA i član KPJ od 1938. (Tada su spomenice za sudjelovanje u ratu nešto vrijedile.)
Agenti UDB-e i KOS-a stalno su nadgledali što se radi u MH, a tu praksu nije htio prekinuti ni J. Manolić na molbe dr. Miroslava Brandta. Manolić je u to vrijeme bio načelnik UDB-e za Zagreb. Za prekid špijuniranja MH bio je zaslužan Šime Balen, jedan od starih Titovih komunista i jedan od delegata ZAVNOH-a u AVNOJ-u.
(O toj dvojici starih partizana drugom prilikom.)

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog jezika bila je prvenstveno uperena protiv nestanka hrvatskog jezika u tadašnjoj Jugoslaviji. Naime, 1954. godine potpisan je Novosadski sporazum kojim je stvoren ''srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski'' jezik, što je u tadašnjim okolnostima značilo propadanje hrvatskog jezika, a s time i hrvatskog nacionalnog identiteta.
Nejasnoće oko hrvatskog jezika i pravopisa koje su prisutne i u prvom desetljeću 21. stoljeća mogu se pripisivati mnogobrojnim pokušajima zatiranja hrvatskog jezika, od kojih je jedan bio i spomenuti sporazum.
Deklaracija je pri objavljivanju u listi ''Telegraf'', 17. ožujka 1967. izazvala pravu buru negodovanja među komunističkim strukturama u Jugoslaviji, ali, što je značajno, i u Hrvatskoj. Partijski listovi diljem Jugoslavije oštro su napadali autore Deklaracije, optužujući ih za rušenje tekovina partizanskog rata, ustajanje protiv ''bratstva i jedinstva'', nacionalizam i slično. Ne bi bilo čudno da su klevete i napadi na autore Deklaracije dolazile iz Beograda, ali one su dolazile od ljudi koji su danas značajni čimbenici hrvatske političke scene. Jedan od njih je i tadašnji delegat Komunističke partije iz Orahovice o čijem je pogledu na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika napisan članak u Vjesniku:

''rekao je na početku svog izlaganja u diskusiji da ga nije toliko iznenadilo bacanje bombi na naša /jugoslavenska/ predstavništva u Americi i Kanadi, bacanje bombi na naše konzulate u Zapadnoj Njemačkoj, jer se zna tko baca te bombe i tko stoji iza tih grupica, koliko ga je iznenadila ova deklaracija. Kada sam pročitao tu deklaraciju, rekao je, nije mi dugo trebalo da shvatim da je to politička diverzija koja je uperena protiv socijalističkog razvoja naše zemlje, i koja je uperena protiv onoga što je najsvetije, što je izvojevano u našoj narodnooslobodilačkoj borbi, a to je bratstvo i jedinstvo, čega se mi ne možemo odreći i za što su pale velike žrtve (...) Ovi bombaši, s koje god strane dolazili, doći će sigurno pod udar ne samo našeg hrvatskog naroda nego svih naroda naše socijalističke domovine. Bez obzira na to na koji način se postavljaju obranaški potpisnici i sugovornici tih potpisnika, na koji način oni branili sebe, da li su to potpisali u pijanom ili kakvom drugom opojnom stanju. Mislim da je deklaracija doživjela apsolutni krah i da je javnost osudila sve njezine sastavljače. Pridružujem se onim drugovima zastupnicima koji traže da se objelodane imena potpisnika, da se ne samo društveno i politički osude stavovi i potpisnici deklaracije nego da i tužilaštvo pokrene krivični postupak protiv odgovornih osoba.'' (objavljeno u Vjesniku, 31.7.1967. g.).


Kako od poslušnog Titovog komuniste očekivati dignitet, što možemo očekivati od te iste osobe kad sjedne u saborske klupe po isteku mandata, kada ponovo zavede glasače svojim vicevima, a posebno govorima u kojima ništa ne kaže?

A sada pogledajte što isti kaže u vremenu kada je trebalo provesti lustraciju i pozatvarati one koji su nad hrvatskim narodom i državom činili zločine uime komunizma i bratstva i jedinstva.
Političari dlaku mijenjaju samo da ostanu u fotelji.
>govor