Black_Princ

ovdje prenosim članak iz Glasa Koncila članak

Partizanski poslijeratni zločini u Gospiću i okolici (1)

Jeziv partizanski prijedlog nadomak Gospića



Nadomak Gospića, s njegove istočne strane, partizansko vodstvo, koje su većinom činili Hrvati, raspravljalo je kako se sutradan postaviti prema stanovnicima koje zateknu. Jedan od Hrvata predložio je da ubiju svakoga tko je navršio 16 godina života, bez obzira na spol i na možebitnu njegovu političku i vojničku angažiranost.

Mir u Gospić nakon Drugoga svjetskog rata došao je neočekivano, kad mu se velika većina gospićkih građana nije nadala. Oružane snage kao da su smjenu učinile po dogovoru - dok su se Gospićani 4. travnja 1945. probudili u ratu, još s domobranima i ustašama, suton toga istog dana donio im je »mir« i prvu noć s partizanima. Naime posljetkom vijesti iz njemačkog zapovjedništva da Gospić prestaje biti u obrambenom smislu važan, sve su ga oružane postrojbe tog dana pred podne počele napuštati. S njima je pošao i velik broj civila, žena, djece i staraca, gonjenih opravdanim strahom pred partizanskim zločinima, za koje se itekako znalo i koji nisu bili plod neopravdanog straha ni ustaške promidžbe. Za Gospić je bilo otežavajuće što su ga nakon Velebitskog ustanka ujesen godine 1932. zbog aktivne predratne ustaške organizacije u njemu popularno prozvali ustaško sveučilište, pa je najprije bio osobito oštar trn u oku Orjuni i ideolozima Velike Srbije, a kasnije i partizanima. Odmah nakon partizanskog ulaska u grad počelo je »trijebljenje« svih koji su bili unaprijed popisani za odstrel. Osim njih, pojedinim »antifašistima« bilo je po vlastitom odabiru dopušteno likvidirati i sve druge, iz bilo kojih razloga, a potom, kad je već trebala početi djelovati »pravna država«, tzv. narodni sudovi bili su izraz pomahnitala razuma, s temeljnom zadaćom likvidirati što veći broj Hrvata.

Ubijanje »po krsnom listu«

O razmišljanju članova partizanskog vodstva pred Gospićem 3. travnja 1945. posvjedočio je svojedobno Šime Balen, ondašnji politički komesar cijele partizanske formacije koja je sutradan popodne ušla u grad. Taj je hrvatski intelektualac i publicist zbog spomenutoga velebitskog ustanka dospio i na robiju. Prema njegovu pričanju, u pravoslavnom selu (nije naveo njegovo ime) nadomak Gospića, s njegove istočne strane, partizansko vodstvo, koje su većinom činili Hrvati, raspravljalo je kako se sutradan postaviti prema stanovnicima koje zateknu. Jedan od Hrvata predložio je da ubiju svakoga tko je navršio 16 godina života, bez obzira na spol i na možebitnu njegovu političku i vojničku angažiranost. U tome je partizanskom vodstvu, uz nekoliko Hrvata iz Gospića i okolice, bio i Jakov Blažević, najznačajnija politička osoba među ličkim partizanima. Tom se prijedlogu prvi suprotstavio vojni zapovjednik, lički Srbin, koji je prije rata pohađao gospićku gimnaziju i kao učenik 1941. g. pobjegao partizanima u šumu. Po Balenovim riječima taj je zapovjednik rekao da ne može prihvatiti odluku da se »sutradan u Gospiću ubija po krsnom listu«, pa se tako odustalo od toga jeziva prijedloga.

Jakov Blažević ne oprašta

Svejedno su nakon ulaska u grad uslijedila bezrazložna ubijanja, ustvrdio je Balen, uglavnom bez suda i presude. Tako je odmah ubijen domobranski časnik Juko Zastavniković, koji nije bio poznat po nikakvu zlu u vrijeme rata, i kojem su, da ironija bude veća, žena Marica i kći Krunka bile u partizanima. Po Balenu taj bi školovani vojnik i časnik iz austrougarskog vremena, da nije ubijen, bio u Gospiću najvjerojatnije prvi poratni predsjednik narodno-oslobodilačkog odbora. Također je nevino ubijen i stari profesor Milan Japundžić - Japa, nekadašnji ravnatelj gospićke gimnazije i pisac povijesnih crtica. Balen se osobito bio okomio na Jakova Blaževića, na kojega je svaljivao velik dio krivnje i odgovornosti za partizanske zločine. Tako je pričao da je uzalud pokušao intervenirati za spomenutog prof. Japundžića, i da mu to Blažević nikada nije zaboravio niti oprostio. Kad su mu kao informbiroovcu 1949. g. sudili, Blažević je javno na sudu tvrdio da se Šime Balen još 1945. u Gospiću pokazao kao izdajnik jer se zauzimao za »hrvatske nacionaliste«. Nažalost, više tisuća Hrvata u Gospiću u drugoj polovici 1945. otišlo je u smrt; neki su bili zaklani, neki strijeljani, neki vješani, neki opet, kao stari Gabre Šikić i čitava skupina s njim na Vedrom polju u šumi Jasikovcu, uz podvelebitsko pravoslavno selo Divoselo kraj Gospića, rastrgani željeznim vilama. Što zbog mržnje, što zbog nedostatka nacionalnog osjećaja i slabosti da se suprotstave i odupru srpskim odlukama, hrvatski su komunisti godine 1945. bili sudionici masakra nad nedužnim Hrvatima u Gospiću koji nisu bili u partizanima. Sa stajališta čovječnosti oni se ne mogu zaboraviti. Nakon rata »antifašisti« su u Gospiću učinili Sudnji dan, kasniji Gospić je novi grad, nikao u krvi i na kostima mučenika i nevinih hrvatskih katoličkih obitelji, čija je jedina krivnja bila što njihovi sinovi, ustaše i domobrani, tijekom cijelog rata nisu dopustili da grad postane partizanski ni na jedan jedini dan!

Zatvori prepuni »zločinaca«

Partizani su toliko puno »zločinaca« 4. travnja 1945. zatekli u Gospiću da jednostavno nisu znali kud će s njima, pa su ih zatvarali i u mnogim gospićkim kućama, za koje prije nitko ni sanjati nije mogao da će biti preuređene u mjesta ljudskih patnji. Osim velike kaznionice usred grada u parku Kolakovcu, ranijega maloljetničkog zatvora uz nju i obližnje velike gospodarske škole, koja je danas preuređena u zgradu biskupijskog sjedišta, partizanska Ozna koristila je kao zatvor i nekoliko privatnih kuća uz kaznionicu: veliku zgradu nekadašnje gospićke žandarmerije, pokraj mosta na rijeci Novčici, neposredno uz staru kuću posjednika Stipice Pavelića, veliku zgradu katnicu preko tog mosta, na početku parka Čardaka, koja je prije Drugoga svjetskog rata bila vlasništvo obitelji Stanković, i od koje počinju Bilajska, Jasikovačka i Žabićka ulica, zatim privatnu kuću s podrumom gostioničara Tomice Kolačevića u Prnjavorskoj ulici, potom i Stakinu kuću s podrumom u njezinu susjedstvu, kao i rodnu kuću pokojnog veterinara dr. Ante Rukavine u Budačkoj ulici blizu gimnazije te jednokatnu tzv. zgradu financije i njezin podrum, na tratini uz kloštar u Kaniži na obali rijeke Bogdanice.

»... i borim se protiv Boga!«

Tih je dana u Gospiću često odjekivala uobičajena partizanska službena parola kojom je završavao svaki službeni spis i javni nastup: »Smrt fašizmu - sloboda narodu!« i u sav glas se orilo: »Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska!« te »glasovita« pjesma u pravoslavno-ličkoj verziji: »Nosim kapu sa tri roga i borim se protiv Boga, protiv Crkve i oltara i ›milosrdnije‹ sestara!« U takvom ozračju potrebno je spomenuti tek nekoliko ličkih mučenika koji su godine 1945. glavom platili svoju odanost Katoličkoj Crkvi i hrvatskome narodu. Hrvatskog povjesnika, katoličkog pisca, pjesnika, poliglota, prevoditelja s više svjetskih jezika, čuvenog polemičara i istaknutog pripadnika Mahnićeva Katoličkog pokreta, sedamdesetogodišnjeg župnika sv. Josipa u Ličkom Osiku dr. Frana Biničkog partizani su zatvorili i još neosuđenog, tifusom zaraženog, iz gospićke kaznionice sa zakašnjenjem prebacili u gospićku bolnicu, gdje je 1. svibnja 1945. umro u mukama. Nekoliko njegovih prijatelja su ga pod plastom sijena kriomice prevezli i pokopali uz grob njegovih roditelja na katoličkom groblju u Ličkom Osiku, nedaleko od mušalučkoga Malog sela, u kojem je 1875. g. rođen. Po pričanju Zlate Štimac prozorski zastor za pokrov pokojnom župniku Biničkom poklonila je Katinka Zdunić iz bolničkog susjedstva, a njegovo »kidnapiranje« iz gospićke bolnice pomogao je tadašnji ravnatelj dr. Dane Vuković, kojeg su Židovi nekoliko desetljeća kasnije proglasili pravednikom među narodima. I popularni svećenik, profesor i ravnatelj u gospićkoj učiteljskoj školi, pop Nikola Mašić obolio je od pjegavog tifusa u gospićkom partizanskom zatvoru u proljeće godine 1945. Njega su po pričanju nekih bolničkih djelatnika tukli čak i u zaraznom odjelu gospićke bolnice, kamo je prenesen. Nekako istodobno Bruni Vernazziju, župniku u Gornjem Kosinju partizani su jedne noći provalili u župni stan, bajunetom su mu probili leđa i kundakom puške razbili glavu, te je umro u strašnim mukama. Župniku u Podlapcu i Udbini, Mati Mogušu pojedini lički Srbi nisu zaboravili njegovu predratnu vjersku i nacionalnu djelatnost, pa su ga u dobi od 34 godine sa skupinom Hrvata iz Udbine u gospićkoj kaznionici mučili i brutalno ubili 1946. g.

Hladnokrvna egzekucija redovnice

Posebno vrijedna spomena u ovom sažetom sjećanju na stravične dane u Gospiću nakon Drugoga svjetskog rata je sumještanka bl. Alojzija Stepinca iz Krašića, redovnica milosrdnica, tridesetčetverogodišnja Žarka Ivasić. Nju su komunisti krivo optužili da je u rujnu 1943. izdala ustašama ranjene partizane u bolnici u Otočcu, koji su potom ubijeni. Za isti »zločin« komunisti su optužili i sestre: Eutihiju Novak, Veronu Fostač, Hubertinu Džimberg i Luciju Radošević. Partizanski sud u Gospiću 7. veljače 1946. osudio ih je na najstrože kazne, s. Žarku na smrt vješanjem, a ostale sestre na smrt strijeljanjem, među njima i s. Novak, koja je već bila pokojna. Ona je kao kuharica u bolnici u Osijeku za vrijeme angloameričkog bombardiranja iz zraka poginula 1944. g. Suđenje je bilo u sali u zgradi gospićkog narodno-oslobodilačkog odbora, u kojoj je prije Drugoga svjetskog rata bila općinska zgrada, a danas je kino »Korzo«. Dobro je prisjetiti se da je kad je predsjednik sudskoga vijeća redovnicama pročitao smrtne presude u sali nastao prolom oduševljenja, nazočni su skakali, pljeskali i vriskali. Iz mnoštva je tada prema redovnicama glumeći živčani napad pojurio mlad, stasit partizan s povicima: »Juriiiš, pucaaaj...« i urlajući ih izudarao. On je bio domaći, gospićki Hrvat, koji se i tako pokušao iskupiti za pripadnost ustaškom pokretu početkom 1941. g. Sestrama Veroni, Hubertini i Luciji vrhovni sud se »smilovao« i u svibnju godine 1946. smrtnu kaznu im preinačio u kaznu strogog zatvora u trajanju od 20 godina, od kojih su odrobijale šest, a s. Žarki kazna smrti vješanjem preinačena je u kaznu smrti strijeljanjem. Na gospićkome katoličkom groblju uz zid kapelice sv. Marije Magdalene strijeljana je 16. svibnja 1946. Pred smaknuće skinula je povez s očiju i gledala u partizanku Soku Šolaju, koja je, navodno na vlastiti zahtjev, u nju pucala. Svjedokinja tog smaknuća bila je Marija Benković Seka, udata Milković, koja je stanovala u Kaniškoj ulici i koja se tada slučajno s majkom zatekla na groblju.

Mr. Nikola Bićanić
Glas Koncila