:::::zezancije:::::

kad nemaš najbolju prijateljicu i nije ti potrebna, kad imaš najboljeg prijatelja s kojim dijeliš sve, i kad dođe vrijeme i sve se raspadne... dođe vrijeme kad stekneš najbolju prijeteljicu, a nisi sigurna dali imaš najboljeg prijatelja, više to nije onaj isti jer ga ne viđaš, ali nađeš drugoga... kad previše vjeruješ dečkima i oni te svaki put iznova razočaraju, riječima koje nikad ne bi očekivala od njih... kad povrijedi tebe i tvoju najbolju prijateljicu, ali on ti je najbolji prijatelj... valjda... ne možeš se na njega ljutiti, i želiš mu sve oprostiti, ali možda bi isprika barem malo pomogla, jer više nemaš vjere u prijatelje, više nemaš vjere u nikoga... kad ti se život raspada u komadiće, sitne poput pijeska, koje ne možeš sakupiti, koje ne možeš zajedno sljepiti, nikad više... a nemaš pravu podršku dok kroz sve to prolaziš... i sjećaš se kako se sve to već zbilo, kako si već izgubila vjeru u ljude na najgori mogući način i kako je sveki put sve teže ponovo stati na noge... možda se ta jedna uvredljiva rečenica njima ne čini tako strašna, ali za tebe je razarajuća... kad nitko ne vidi tvoju bol, jer ne želiš da ju vide, kad nitko ne vidi tvoje suze, jer su presušile, kad nitko ne zna kako ti je, a sama dalje ne možeš... kad se jednostavno želiš predati, ali ne znaš kako, želiš dalje krenuti, ali ne znaš kako... kad vidiš sreću svuda oko sebe, ali je više ne osjećaš, kad znaš da si još neki dan bila najveći optimist, a sada si zakleti pesimist, kad ti se sve to dogodi, kad sva nesreća te pogodi, kad ne znaš kako dalje, sjeti se da imaš prijatelje...valjda...

hoće li se netko u ovom tekstu prepoznati... neznam...
hoće li netko iz ovoga nešto naučiti... neznam...
ali ja sam to htjela i ja sam to rekla...
sad znate i vi , ali i dalje mi je na duši, i dalje me sve to guši...
hoće li ikad prestati... neznam...