 Znam, ovo je veoma siroka tema za raspravu, no pokusat cu je svesti na samo dvije stvari o kojima zelim pisati.
Smatram da je vecina ljudi danas previse otudjena od svojih obitelji. Ja nemam takvih problema, no ipak kada se dogodi nesto lose i cvrsta veza moze se samo jos vise ojacati.
Jednom sam nesto citala o decku koji se posvadjao s tatom do te mjere da mu je rekao da ga vise nikada ne zeli vidjeti bas prije nego je on odlazio na poslovni put. Nazalost vise se nikada nije ni vratio jer mu je zivot oduzeo pijani vozac (jos jedna od tema o kojoj bi se moglo zaista puno pisati). Danas je on samo sjena covjeka, ne moze si oprostiti sto su se tako rastali, sto mu po zadnji puta nije rekao da ga voli. Zar je to uistinu ono sto zelite?
U danasnje vrijeme svasta se dogadja, tko zna kada se tako nesto moze dogoditi i vama, a tada vise, nezalost povratka nema.  Nije li puno lakse priznati svoje pogreske, razumjeti one svojih roditelja i pokusati s njima zivjeti u skladu? Koliko god mi govorili kako je njma zivotni cilj zagorcati nas zivot, i sami znamo da to nije ni blizu istine. Oni nas samo pukusavaju zastititi ma koliko to klisejizirano zvucalo, no to je tako. Znaju da smo mladi i impulzivni, te da u vecini slucajeva ni sami ne znamo sto cemo uciniti, a pogotovo kako cemo se izvuci iz problema koje smo si natovarili. Zato se s njima svadjamo, zelimo dokaz da smo jaci, ali cemu sve to? Ionako prije ili kasnije shvatimo da nismo bili u pravu, da ih trebamo, a tada je vec prekasno.
Ne mislim za pomirenje, nego za povratak onog dijelica sto smo izgubili. Shvacali mi to sada ili ne, svaka svadja nam odnese dio naseg srca, a u srcima nasih roditelja ostavi malenu pukotinu. Ona s godinama sve vise raste, a mi to ne vidimo i dalje iskoristavamo njihovo stpljenje do maksimalnih granica.
Naravno komunikacija mora biti obostrana, no probajte shvatiti da ni vasim roditeljima nije bajno. Moraju raditi, smoci dovoljno novaca za nas, a kako im mi to vracamo? Dernjavom, razocaranjem i stalnim  prigovaranjem. Nije li lijepo kada mozes s njima sjesti, popiti kavu i porazgovarati kao s prijateljima? Dokazali bi da ste zreli, a tada bi se vjerovatno i njihov odnos promijenio.
Koliko samo bi nam se drugih prilika moglo pruziti opcenito u zivotu, kada bi imali hrabrosti, ponekad cak progutati i ono malo ponosa sto imamo i reci prvi drugoj osobi da nam je zao. Pokazati da smo bolji ljudi od nekih, da osjecajnost iz nas nije isparila poput vode u pustinji. Da zasluzujemo da nas se postuje, shvati i podrzi i kada cinimo nesto sto ne mozemo u tom trentutku objasniti. Ako je povjerenje koje roditelji imaju u vas dovoljno veliko, ne mozete ni zamisliti sto ce sve uciniti za vas bez pitanja zasto to trazite. Sve se u zivotu moze postici uz pravu taktiku, bolje receno uz iskrenost i lijepe rijeci. To je sve sto se tice roditelja, a drugo oprosti, ono mozda jos teze, je i ono vezano za nasu “bolju” polovicu.
Bezbroj svadja zbog glupih stvari, a nitko nema snage to prekinuti i reci da je pogriješio. Ne znam mozda ce vam ovo sve zvucati bez veze, no ja tako funkcioniram, jednostavno ne mogu zaspati ako se posvadjamo. Jer tko moze znati sto ce biti sutra? Zelim li se uistinu probuditi i zaliti sto nisam mogla izgovoriti jednu tako obicnu rijec: OPROSTI.
Koliko samo veza pati zbog nedostatka komunikacije.  Jednostavnije je sve otvoreno reci, raspraviti o svim problemima, na kraju svega to samo moze ojacati vasu ljubav, jer ako se ne mozete razumijeti oko necega, cemu onda sve to.
Znam, ponekad moje rijeci mogu jako boljeti, ali mogu i njegove. Ali poslije, nema ljepseg osjecaja kada znam da nista ne moram skrivati, da mogu reci sve sto mi lezi na srcu i biti slobodna. Zato u duhu svega oprostite ako vam se moje misli ne svidjaju, no moje su i kod njih stojim. U bilo kojem trenutku cu se radije pokoriti i reci da mi je zao, ako ce to znaciti da cu spasiti jednu vezu, da cu je mozda cak i ojacati, no pitanje je zelite li i mozete li to i vi?
|
