Blacken The Angel ''my utopia'' ( my world is dead)
24.09.2007., ponedjeljak
In death's embrace
|
Žubor rijeke što kroz noć putuje tiho kao suze isplakane od djevice, čija bol ne prestaje. Samoća koja se vuče među hladnim drvima, ispija život iz mesa i predaje ga u zemlju crvima. U tami što grli izgubljene duše što svijetom lutaju, duše što su u srcima kao život u drvima… Nema spasa u suzama djevice što plače noću, nema boga da ubije samoću. Nema anđela da digne tijelo smrtno… Iz groba, mrtvo. Nema svijetla koje razbije tamu… Nema lijeka za duboko učinjenu ranu.  Nema boga tamo gdje seže pogled onih što mole… Nema nikoga među zvijezdama gore… Samo duboko crno more.. Vjera u boga polagano izumire dok otrov vjere krvlju prestaje teći.. Pronašli su se ljudi u tuzi, okrenuli leđa sreći.. Sreća je laž i vjera u ono što vidjeli nikada nisu.. Zagrljeni i slomljeni plakali su.  U svijetu ne postoji snaga dobrote da pobijedi sve takozvane grehote… I ja sam se odlučio za svoje skretanje, s ceste gdje ne nestalo svitanje… A u tami i mraku, vječnoj noći i hladnoći… Nitko mi se nije usudio doći. Prišao sam putokazu što pokazao je dva smjera.. Ja sam krenuo onim gdje mrak je vladao, gdje je užas vladao. Krenuo sam i koračao u tamu.. Oči moje tada ispunile su se smrću i mržnjom dok su suze u njima sve… Zauvijek se smrznule, zauvijek nestale.  Moć i dar onoga što sam naučio noseći tamu u srcu… Noseći znak nje oko vrata.. Noseći okus smrti na usnama.. Nikada mi iluzija boga nije bila dovoljna.. Naučio sam poštivati zlo… Jer to drži me vezanog za tlo.. Naučio sam da ljude moram mrziti… Da ne smijem vjerovati.. Naučio sam da srce je mana stvora živoga.. Naučio sam voljeti u tami, voljeti ono što drugi nikada neće.. Naučio sam u tuzi i boli pronaći dio svoje sreće.  Moja duša bačena u plamen pakla koji nije vizija… Nije poglavlje iz kršćanskih bajki… To je pakao pun uplakanih majki.. To je mjesto gdje plaču klonule djevice.. Gdje djeca zaboravljaju što je sretno lice.. Padaju ljudi na hladne i puste ulice.. To je mjesto gdje sam skrenuo, onda kada sam u tamu blenuo. Kada nisam znao da svijetlo na kraj vodi te.. Da svijetlo tu je samo da ubije te… Spas je svijetlo, a svijetlo je smrt… Dok u tami s smrću plešeš, veneš… U svijetlu prema bogu se penješ… Bog je odavno mrtva mašta u mojem umu.. Bog je odavno mrtva nada u mojim neispunjenim snovima.. Bog ne postoji, a ne trebam demona… Da bi ga zvao sotona.. Jer sotona je dragi ovaj svijet… u kojemu živimo svi… Neki su demoni, a mi smo robovi.  Putujem snovima… Vječno lijepa pustolovina… Dok u očima nosim tamu, tamu koja i u srcu mi je.. Dijelio bi ovaj život na stvari dvije… Tamu koja me naučila patiti… tamu koja me naučila ljubiti.. I crnina nikada izbijelila nije… Ista je kao i prije… Kako i odjeća tako i srce samo… Iako u ruke voljenoj dano.. I mi smo u tami, ne nadamo se sreći. U snovima ne postoji nitko treći.. Samo nas dvoje u tami gdje nitko ne vidi nas.. Našli smo u paklu si spas…  Tamo gdje sam nekada slušao rijeku što žubori, djevicu koja u suzama moli.. Tamo gdje sam nekada gledao samoću kako proždire sve, ubija i hrani crve.. Tamo gdje sam nekada gledao tamu kako tama grli duše koje se ruše, koje u srcu su kao drveća tamne šume… Tamo više ničega nema, umrlo je sve.. Ostalo je samo na njih sjećanje.. Mračne slike u glavi sada su… A ti bože, ti i dalje nisi tu… Nikada ni bio nisi… nikada ga bilo ni nije… Izmišljeno biče , kao i njegovo ime. Lijepa je bajka bila ta… jedna od najljepših pročitana.. No nada je mrtva i što je život sada? Još uvijek mislite da sam mlada nada? Nada je umrla a preživio sam ja… Da širim tamu svoga srca svojim usnama. |
