Blacken The Angel ''my utopia'' ( my world is dead)
12.06.2007., utorak
Sometimes it is better to lay
|
''The sun goes down I feel the light betray me The sun goes down I feel the light betray me The sun I feel the light betray me The sun I feel the light betray me'' sjećam se ovoga teksta prije godinu dana, kada je završavao jedan dio moga života. Dolazila je sloboda no činilo se je kao kraj života, smrt je također sloboda ali ne ovako lijepa kao ona koja se dogodila. Ovaj post samo je dio mojih sjećanja, onih najodvratnijih emocija.  ''I cannot take this anymore Saying everything I've said before All these words they make no sense I find bliss in ignorance Less I hear the less you'll say You'll find that out anyway Just like before...'' Prije godinu dana bližilo se još jedno lomljenje mene, kada sam bio na rubu svojega života. Pišem ovo u spomen danima koji su umrli, mislim da ništa vječno neće počivati ako ne postoje spomenici, zato evo spomenici moje prošlosti. Znate svi da danas imam hoti, da je volim i da je nizašto ne bi mijenjao, no rijetki znaju ono, starije o meni. Upoznajte me napokon malo bolje. Najduža veza u životu? 3 godine, 20 dana. Mnogo zar ne? Da, sjećanje koje je nekada boljelo sada je samo emocija kojih se moram sjetiti no ne mogu ih više osjetiti umrle su zahvaljujući mojoj sadašnjoj ljubavi prema hoti koju volim najviše na svijetu. No počnimo ovaj post pisati o onome zbog čega sam i počeo… Sjećam se, promijenio sam to ljeto sebe, promijenilo me je hrpa stvari koje su se počele događati i život je išao samo na gore. ''I’m with you You Now I see keeping everything inside You Now I see Even when I close my eyes'' (Ovi tekstovi koje kopiram je samo dio sjećanja, stihovi koje sam onda ponavljao, to je od linkin parka jer sam do prošloga ljeta brijao samo na underground glazbu.) Moj život nikada nije bio pretjerano sretan, pisao sam postove o smrti, sanjario o ljubavi koju sam onda mislio da mogu samo sanjati. O nježnosti koju nisam imao, o svojoj slici ljubavi koju sam samo u mašti mogao stvoriti. Kada bi se iznova uništava, krvario i slušao o lažnim emocijama koje sam osjetio da ne postoje, nadao sam se umrijeti od boli jer nisam mogao skupiti hrabrosti da se za smrt izborim. Bio sam kukavica, neki kažu ubiti se, dokazat ćeš da si kukavica. Ja kažem hrabri ljudi, ubite se, dokažite da to možete? Može svatko? Ne može, citiram staroga sebe. Moj život prije godinu dana, sastojao se od jedne cure, jedne sobe, jednog kompjutora i jednoličnih dana. Ubijala me je jednolična depresija uskih zidova moje sobe. Fizička ne emotivna zadovoljavanja koja nikada nisam emotivno osjetio, ne u tih godinu dana. Kada ljubav ostane samo riječ, počne boljeti, tjerati da patiš. Kada oči koje si voli izgube boju, postanu sive, umoriš se pokušavajući vratiti im sjaj, a kada prestaneš se truditi, one će te napustiti. Dogodilo se je prije godinu dana, doduše nešto malo kasnije mjesec dana možda, kada su moja krila bila doista uništena, slomljena. Na spomeniku naše ''ljubavi'' napisat ću mrzim svaki trenutak kada smo to zajedno izgovorili. Mrzim snove u kojima sam te sanjao, mrzim snove koje si mi davala samo da bi me živim održala.. Još vam nisam rekao što se je dogodilo… Polako..  ''I wanna run away Never say goodbye I wanna know the truth Instead of wondering why I wanna know the answers No more lies I wanna shut the door And open up my mind'' Ovo je pripjev moje najdraže pjesme linkin parka a možda i jedna od najdražih stvari u mome životu. Preslušavao bi je satima, danima. Dakle prošlo ljeto kada je završavalo bio sam živčan i izmoren. Slijedilo je 2 mjeseca neprestanog rada kod privatnika zato jer preko zime nisam htio raditi na praksi nego sam ostajao doma i divio se zimi. Moja tadašnja veza bila je već prilično stara, bližilo se je 3 godine veze. Ja sam i dalje bio kreten koji se je htio boriti za tu vezu, dok je druga strana popustila i pripadala drugome, ne znam zašto sam bio tako slijep i nisam to vidio, a iskreno ako ovo čitaš, nisam te volio, ne više. Dogodilo se je, da… Prevarila me je cura. Nije mi priznala, osjetio sam to po njezinom ponašanju. Kako misliš sakriti nešto što te ubija iznutra, dobar sam dečko zar ne? Teško je kada me prevariš? Pa onda me nemoj varati jebemu mater! No dobro, kako god. Nije toliko boljelo. Nije mi priznala, doživjeli smo kraj toga hladnoga ljeta, emocije su umirale sve više, ja sam bio sve uništeniji, kao i moje ruke i cijelo tijelo. Nije mi i dalje priznala. Noć jedna, sasvim obična šetnja, svađanje.. sasvim obična pojava. Svađali bi se svaki dan , prekidali a ne znam razlog zašto smo i dalje bili zajedno… i dalje me voljela? Kao da je bitno.. I da, jedini put u životu kada sam lagao emocije, znam ih glumiti, jer ih poznajem. Teško je glumiti ih nekome tko nije zaluđen tobom, ali nije teško nekome tko je. I tako, pogledam ja u oči nju, čekamo 00:00 kako bi ''proslavili'' 3 godine veze. Gledam je u oči i zamolim da mi prizna da me nije prevarila. Dobio sam ono što sam osjetio, ono što mi je srce znalo prije nego je rekla. Suze u očima, pokušaj zagrljaja.. ah da, sjećam se.. šamar zar ne? Udario sam te, sjećam se, ono kada sam ušmrkao samo se ponovilo, da, sjećam se. Nije mi žao, učinio bi to opet. I da, dakle, bili smo u toj ulici, lagao sam joj kako će sve biti ok ako prizna, ostavio sam je naravno. Okrenuo leđa i otišao.  ''…I had to fall To lose it all But in the end It doesn’t even matter I've put my trust in you Pushed as far as I can go For all this There’s only one thing you should know I've put my trust in you Pushed as far as I can go…''  Čudno je bilo, suze u očima a nisam je volio. Čudno… Došao sam doma. Pun razočaranja. Ruke su mi brzo bile krvave, pričao sam s nekim ljudima na msnu… U jednom trenutku, duboki i široki rez, gledao sam svoju žilu, nisam je pogodio. Jako sam krvario, nisam dobro vidio od suza. Ništa više nije bilo bitno, krenuo sam se dokrajčiti. Bilo je blizu 00:00… zvonio mi je telefon, glas njezine majke rekao mi je da dođem da si je prerezala žile. Nagurao sam vatu u rupu u ruci, podvezao i otišao do nje. Dao joj lažnu nadu, lagao joj da sam joj oprostio a nikada nisam, kao ni volio. Zaljubljenost i ljubav nikada neće biti isto. Gledali smo na sat, bilo je 00:00… To mi je trebalo pobuditi neke emocije, ali nije. Svojim rezanjem žila koje je bilo površno, spasila mi je život jer onda nije bilo hrabrosti, snage ičega, samo želja da napokon nestane svaki dokaz postojanja, da umre sve što boli a boljelo je sve u i na meni. Kraj je bio tu, svaki dan sve bliži. Emocije druge strane jačale su a moje… ugasile se. Ponavljao sam najdražu pjesmu jedne moje prijateljice, koju sam izgubio kao i mnoge zbog nje.'' Ve su žene kurve''. Zbog sumnje u mene da bi je prevario, iskreno, da mi je cura kurva ne bi je prevario, jer ne radim to, nikada nisam i neću. No moja cura nije kurva, nikada bila niti će biti. No dobro, skrećem s teme. 20 dana veze. Sjeban, uništen, razoren. Uz mene je bila tada moja najdraža prijateljica, hoti. Najviše mi je pomagao prijatelj Mario i moja sekica Lidija. Te tri osobe držale su me koliko su mogli, no nitko nije mogao ono što i hoti. Ona je znala načine kako me maknuti od mnogo bolnih stvari, ona me je znala maknuti od svih i navesti maštati, smijati se, uživati. ''I'm hurt and so wounded It's gonna tear my soul apart I'm lost in my heaven I finally found my way'' Onda sam otkrio band koji mi je jako puno značio zbog tekstova, Negative. Ovo iznad njihov je citat. Imao sam ga napisanog na ruci, pokazao ga bivšoj kada sam išao pred nju u školu. Sve više sam ih slušao, ubijao se pred kompjutorom dok me je hoti svim snagama vukla natrag, ja sam i dalje odlazio i odlazio. Hoti, bila je tako luda cura koja je davala najviše pažnje ikada meni, koji nikada nešto tako nisam imao. Dao sam i hoti negative, oduvijek hoti šaljem sve pjesme koje mi se svide, srodne smo duše bili i kao prijatelji kao i sada kao ljubavnici. Ajme opet ja o hoti a trebao bi pisati o mrtvim emocijama, hoti nije mrtva emocija dakle, idemo dovršiti ovaj jebeni post. Ništa, ljubav više nisam osjetio sve što je ostalo bilo je samo ono, fizičko uživanje koje je također izgubilo svoju čar. Sve je nestalo. Moje srce tražilo je drugo već onda.. I zadnja noć, sjedili smo u fotelji, gledali live izvedbu od Negative, jedna posebno draga mi pjesma. Zove se still alive. ''…Just turn off the lights Don't wanna see me die I look like I'm dead but when you look at me I am still alive…''  Jutro.. Zadnje zajedničko, nisam ni slutio… zadnji put smo fizički dijelili to, to što je ostalo od naše zaluđenosti i zaljubljenosti. Jeo sam kasnije, sjela je kraj mene i pitala me: ti ne želiš dalje zar ne? Osjetila je napokon da je gotovo, nisam ni odgovorio, samo sam je pogledao i klimnuo glavom. Otpratio do vrata i za nju, zauvijek ih zatvorio. Izašao sam te noći i ona je bila tamo. Ja sam se zabavljao i pio. Bario jednu curu koju nisam uspio zbariti jer su joj svi rekli da se makne od mene zbog bivše, mislim kako jadno. I dobro, svi su srali po meni da sam odvratan, da sam ovakav i onakav. A ja sam samo šutio, moji prijatelji znali su da sam ja takav kakav sam. Romantičan i sentimentalan. No ne mogu se tjerati biti nešto što nisam… Osjećao sam se bolje, ustao ujutro i vraćao neku odjeću bivšoj što je ostalo kod mene. Neko vrijeme kasnije nestao je moj blog. Mislim da 1 il 2 dana nakon prekida. A samo ona znala je sve moje šifre i to.. To me je ubilo jer sam bio povezan s tim blogom jako. No na kraju, sve se je super složilo. Moja depresija se je polagano smanjivala iako me nekada ubijala, posebno za božić recimo. No nakon što sam vidio prvi put u životu hoti, kada sam zaključio da koliko lijepa iznutra toliko je lijepa izvana, prvo sam se čudio kako imam nešto tako lijepo za prijatelja. Sada se pitam, kako je moguće da imam nekoga takvoga, da mi govori da me voli. Hoti kao prijateljica, i to je samo sjećanje, no ne mrtvo, to je sretan kraj tužne knjige mojega života. ''Do not forget, what we are until the end, meant to be one. When heaven cries and you are gone you stole my soul, it breaks my heart.  Do not forget what we are.. .. and you are gone ..'' Hoti, maknula me je od rezanja, maknula od depresije postovi su mi postajali sve vedriji, alkohola sam pio sve manje. Na kraju shvatio sam da je volim, shvatio sam da me voli, da napokon volim da nisam zaluđen. Otišao sam do nje.. i opet, i opet.. i ne mislim prestati. Ovo je sadašnjost, ono gore je sjećanje na mene i pitam se sada… ''blackenu jesi li još u meni?'' Jer, to je bio naziv za mene onda, od onda isto ostalo je samo romantika, mračna gotička atmosfera koju volim stvarati, i način na koji znam voljeti. Sve ostalo ostalo je dalje od mene, hoti odmaknula je sve. Tako da, danas ( pišem post 11.6.2007) sjećam se onoga ljubavi od prije par dana, poklopilo se gotovo s onime od čega si me spasila, nadam se da ćeš sada shvatiti da sam doista uz tebe naučio voljeti. I za kraj najdraža pjesma u mome životu: ''I try to kill the pain But it keeps me in this circle It's hard to get away I feel you again You're with me Love is a word you gave it a name Love is right now So don't close your heart I've been waiting all my life For the moment of our love With you I try to feel the pain But it keeps me in this circle I don't wanna get away Cause you're here with me I feel you Love is a word you gave it a name Love is right now So don't close your eyes I've been waiting all my life For this moment of our love With you With you Love is right now.. Right now Our love is right now So don't close your heart I've been waiting all my life For this moment of our love With you Just let me love you And i'll learn to love you right We live only for this moment For this moment of our love With you With you'' Naravno, negative. Pozdrav i hvala vam ako ste čitali, sada znate mnogo više o meni, ostalo vam ne želim reći, ako ikada poželim, znate gdje će te pročitati  |
