Blacken The Angel ''my utopia'' ( my world is dead)
13.02.2007., utorak
Charpatian Lovers
|
Tamo gdje tama pretače suze među drvećem uzeo sam njene ruke i poljubio ih, besmrtne. I u šumi gdje šuma skriva bol, jecaj i sablast prokletu, volio sam svoju besmrtnu, predivnu. Izgubili smo se u mjesečini koja je zalutala, u tami se izgubila, u šumi prokletoj svijetlo je umrlo. Umiralo je kao i srce moje za njezinim dodirima. O anđele predivni podigni me u ruke svoje. Šuma Karpata predivan, kao i tama u njenim očima. Anđel stvoren od smrtnikovog tijela i ubijen grijesima. Odisanje Karpata u njenim je rukama, tamno zlo što u njih se skrilo. Lovila je smrtnike i molila ih da je ne napuste, molila ih je tako što ih je ubila. Zauvijek učinila svojima. Plijen, žrtva? Kako god, u njezinim zlim rukama najljepša je i najveća bol. Na njenim mrtvim grudima miris vukova a u glasu patnja anđela. Karpati su skrili tamu njenih očiju u svojim gustim krošnjama. Karpati su skrili smrt, koju je ona nosila kao haljinu. Obukla je i u njoj plesala bal, pred njima, kao i sa mnom. Plesali smo valcer besmrtnih, prokletih. Bili smo stvoreni za besmrtnu bol, ljubav života mog. Vjerovao sam joj, ljepoti od tame stvorenoj, vjerovao sam joj a znao sam da iskonsko je zlo. Nisam se odupirao njezinim poljupcima, njezinim ugrizima koji nemilosrdno su mi pružali užitak boli, onakav kakav i ona voli. Pao sam na tlo, hladan, bespomoćan te beživotno gledao u mjesec, skriven iza tamnih krošanja, i molio. Pomozi mi, molio sam ga. Da mi da snagu, da ustanem. A anđeo koji me ubio, miris svoj mi na duši ostavio, šapnula mi je prokleta: od boga nisam stvorena. Ne treba moliti njenu milost, jer ona za to ne znade, ali zato zna za ljubav prema životu, koji mi navodno bog dade. Za nju je moj život samo porcija boli, ljubavi i gladi, onako kako ona voli. Što je to, taj sjaj u tvojim očima, dali odsjaj moga lica bijela, već napola izmoren, mrtvoga i sablasnoga, ili samo puka glad tvoja? Odgovore mi dala nije, bila je tamo, kao i prije. Gledala me kako ponizno zemlju ljubim, i životu svojem, prvi puta žudim. O ne da mi nevjesto tame, ne daj da umrem od rane, što mi tvoja ljepota nanese, ja želim zauvijek padati ispred tebe, kao list u jesen. Njene oči tamo pozvaše, u jednom trenu usne njene tik do moje rane, jezikom mi kruži oko rupe smrti, a u meni užitak, koji će me ubiti. Smrt je lijepa kada ti je daješ, ali radije bi s tobom u njoj bio, nego sada kao smrtnik bez tebe vječno snio. U očima joj vidim plamen, crvene joj oči bješe, poput vatre u kojoj Lucifer se kruni, poput anđela koji se protiv boga buni. Hranila me svojom krvi, rane mi zacijelit stale a snaga u tijelu sad je veća, besmrtna je moja sreća. Svaki noći šume Karpata, slave svadbu našu, okrunjeni krunom tame, čuvaju nas vrane, i noćne ptice što zbore: U šumi Karpata mrtvi anđeli se vole.  |
