Blacken The Angel ''my utopia'' ( my world is dead)
23.01.2007., utorak
In blood and dark goth mind
|
Pripremi se umrijeti Prokletstvo! Dobro došli u uništenje moga svijeta Ja ne želim očima vjerovati Ne želim gledati Kako ljudi pokvareni mogu biti Svi će u paklu gorjeti! Umri proklet bio Pripremi se da umre ljepota sva Pripremi se za anđela Besmrtnoga, anđela tame Zadat ču ti ne izlječive rane Pripremi se umrijeti Noćas ćeš izgorjeti Ja ču te ubiti! Tko sam ja Da trpim tvoja nedjela Tko si ti Da misliš da me možeš pogaziti I što misliš da ču učiniti Kako bi se obranio Da me tvoj prokleti život ne bi ranio Ugasit ću te kao voda vatru smrznuti kao cvijeće led Pretvoriti vas sve u mrtve olupine. Pripremi se gledati kako noćas tvoj svijetu plamenu nestaje Tvoj bog ne mari za tvoje muke A tama daje mi moć i dalje Da ubijam da zakoljem I pretvaram ovaj svijet u zabavu Krvavu kupku Ubiti nije grijeh Ako to zadovoljava tvoju glad A ja sam gladan boli i krvi Zato pripremi se Umrijeti zbog mene Tvoj sat otkucaje zadnje daje Kako srce ti se kaje Što mislio si da si najveći A sada ćeš od većega umrijeti!  Krvava grofica i ja Trčao sam ulicama.. A zidovi su postajali sve tamniji, kao i nebo, kao da je progutalo tamu. Sjeme zla izašlo je, ponosno i sjajno. Obasjalo ulice kojima sam trčao nisam se mogao sakriti, a u potrazi za njom sam i dalje trčao. Sjeme tame koje mjesec zovu pjevalo je pjesme o zlu, kobnoj noći mrtve djevice, a ja sam i dalje tragao, tragao za njezinom ljepotom, kako bi je spasio. Jer moj krevet bez nje bio je hladnije od groba, tijesniji od lijesa. Znao sam da je ona tu, tu negdje, osjetio sam je, skoro kako diše i kako joj srce udara. Polagano, probija tišinu, tjera krv u tijelo, pumpa, puni ga. Krv koja u valovima prolazi kroz žile, puni ih životom, tjera je da živi. Osjetio sam je i znao sam da je samo moja, da je moram pronaći. Tražio sam je u vječnoj tami. Trčao sam ulicom a propadao bi u tlo. I svaki puta bio na početku ulice. Sve bi bilo isto, kao i zlo koje me okružilo. Osjetio sam ga, kako me guta, pretvara dušu u bol, kako me ubija, daje mi da ispijem otrov s usana noći. U kušnji da prepustim se smrti ja sam tražio voljenu, i znao sam da je negdje unutar moga uma. Sjeo sam pod mjesec, velik, proklet, zlokoban. I tražio sam je u svojoj glavi, a ona nije dolazila. Moja voljena. Čekao sam je.. Hladna ruka na mojem vratu, kao smrt hladna, usne pokraj moga uha, nešto tiho šapuću, glasnije, glasnije. Izrekao sam njeno ime, prije nego, nego sam shvatio. Elizabeth! Otvorio sam oči, ta hladna ruka bila je ruka moje majke, zabrinuta za mene. Ona me je dozivala, a ja sam bio u krevetu, oh da, u krevetu.. Da, ja sam bolestan, a ovo je bio samo san. Bolestan sam od napada kojeg se ne sjećam. Znam samo da sam prolazi s ocem kočijom kroz šumu, odjednom sam naglo zaspao, probudio sam se smrznut, hladan. Već nekoliko dana se to tako ponavlja. A doktor je samo utvrdio da imam ranu na vratu, duboku ali da je brzo zacijelila, kako je i on sam rekao. Čudno i prebrzo. No i dalje moje se je tijelo hladilo, a ja sam sanjao isti san, i isto ime. Elizabeth… Majka me je pokrivala s mnogo pokrivača, pokušavala me utopliti jadna žena, toliko se je trudila utopliti sina koji je umirao od hladnoće, da se je znojila pokraj njega. Ali i dalje se je brinula, a on, ja, i dalje sam samo umirao iznutra. Smrt je bila prelivena u mene, i polako me je izjedala, tjerala me dublje i dublje. Moj dom je bio midian. Kao da sam se tamo zaglavio, svake noći. A mjesec i dalje kao da je svojim sjajem osvijetlio tamu, da se ona bolje ističe. Kao da je htio pokazati koliko svijetlo nije dovoljno, da se tama pobijedi. Nepobjediva legija tamnih anđela, tama… Dani su prolazili meni je bilo sve gore, svakim danom sve bi više spavao i sve bi više ponavljao ime, Elizabeth.. Pitao sam se, tko si ti, Elizabeth, tko… Došao je i taj dan. Pun sjaj mjeseca, veliko okruglo lice, sjajno, srebrno, zlo, podlo. Nasmiješeno prema smrti, prema mojoj sobi. Majka je spavala, osjetio sam kako mi se je snaga vratila, osjetio sam kako su svi osjećaji nestali, ispunilo me potpuno savršenstvo. Izašao sam na prozor, vidio sam je u daljini, u svojoj predivnoj bijeloj haljini. ''Elizabeth'' – viknuo sam i krenuo prema njoj. Skočio sam s prozora, nisam osjetio strah, nit sam osjetio pad, bol. Samo sam trčao. Tijelo mi je bilo poput pera, osjetio sam kao da me vjetar nosi prema njoj, trčao sam brže. Dvorac. Odjednom se je ispred mene pojavio dvorac. Znao sam, smrt je unutra, zlo je tamo umrlo, zlo se je tamo rodilo, krenuo sam unutra. Toliko mladih žena, gole, hodale su tamo, poklonivši mi se kao dame, i znale su da ja znam put do nje, a znao sam ga, iako onda nisam znao kako, zašto, no znao sam da ga znam. Osjetio sam u svome onda još živome tijelu. Došao sam do nje, gledao je. Kako se kupa u kadi krvi, iznad nje u kavezima gole dame, ibodene, mrtve, iskrvarile u njenu kadu. Pogledala me je, Elizabeth, moja voljena koja me je čekala toliko godina, progovorila je: ''čekala sam te toliko godina voljeni, svoju kožu hranila samo za tebe, čekala sam te i čekala, umrla sam i opet se oživjela, samo za tebe ljubavi.'' Shvatio sam tko je ona, znao sam, Elizabeth Bathory, krvava grofica. Kupala se je u krvi da bi održala kožu zdravom, samo za mene, a ja sam otišao u rat, nisam se vratio. Ja sam je napustio. I zazidali su je u zidine dvorca, toliko zlo je vladalo njome, da je postala besmrtni anđeo koji me je čekao, sada s još većom ljubavi prema krvi. Reinkarnacija si moga voljenoga mladiću, a ja ču ti pomoći da se toga prisjetiš. Izašla je iz kade, tijelo joj je bilo savršeno bijelo, grdui se nisu micale, savršeno mirne, bez traga disanja. Tako mrtve, hladne. Kao i ona cijela. Te noći kada sam naglo zaspao bio je njezin dolazak, ugriz na vratu, njena je smrt, prenesena u mene, i ona je čekala sve te godine, da se pojavim, kako bi napokon podarila meni ono što je čuvala, da bi napokon vidjela svoga jedinoga. Utonuli smo u baršun, u svilenu postelju. Prolijevali smo krv po svili, prolijevali smo prokletstvo po sobi. I seks mrtvih, seks leševa smo igrali, postajao sam što i ona, postali smo isto. Umro sam u seksu s njom, oživio sam se njezinog užitka, oživio sam od njene krvi. Njezina koža bila je kao svila, meka i nježna, tako očuvana, stoljećima kupana u krvi, napokon je dočekala voljenoga. Prolazile su godine, stoljeća, toliko novih ljudi i generacija, mi smo ostali samo jedno, ostali smo ljubavnici. Došao je dan kada se opraštamo od života, jedan od dugih vampirskih snova, koji traju godinama, stoljećima, i sada, pripremajući se spavati godinama, spreman sam jednog dana opet vladati smrtnicima, sprema sam opet podijeliti kupku krvi s voljenom, uživati u smrtničkoj bol koju nanosim, i nikako osim užitka ne osjetim. Ona i ja ćemo se sresti, jedno drugo čekati da se probudi, loviti noćima spavati danima, naša ljubav je nepobjediva  Preporucujem da si pustite dolje na playeru a gothic romance ako čitate priču. To bi bilo to od mene. Pozdrav. |
