Tragajući

Osmjeh otvara sva vrata... i zatvara usta znatiželjnicima. Barem dok ne okreneš leđa, a onda više nije bitno da li će se pitati zašto si toliko sretna, zašto si toliko različita, zašto si toliko posebna, zašto si puna sebe... I hodom filmskih diva zamišljaš da kročiš po crvenom tepihu, ponosno pored njih, čuvajući tajnu za sebe, zadržavajući led u očima i tješiš se – još malo, još malo... Još malo da otključaš svoja vrata i zatvoriš ih svima pred očima. I tad si slaba. Jadna. Plačljiva. Tad si dijete željno zagrljaja i lijepih riječi. Dijete koje sanja o nekom boljem svijetu, bez glume i skrivanja. Svijetu iz bajke gdje dobro pobjeđuje zlo. Gdje postoji pouka na kraju, gdje se ne ponavljaju greške i gdje uvijek žive sretno do kraja života. Ljudi. Da ljudi.

Ja ih još tražim oko sebe.