And I can make it go away

Mrak. Tišina. Bijela sjena. Micanje svijećnjaka, a ja dva metra dalje od njega.
Što se događa? Sigurno haluciniram. Najbolje bi bilo da pokušam zaspati. Roditelji će svejedno uskoro doći.

Probudih se umorna. Lovili su me u snu. Što se čudim? Dva kostura u mračnoj prostoriji su već uobičajeni snovi. Toliko uobičajeni da sam čak i zavoljela pauke na njima.
Ulazim u prostoriju svojih roditelja, ali začujem zvono na vratima.
Zbunjeno krenem pitajući se tko bi dolazio tako rano. Začuđeno stadoh gledati policajce pred vratima ne slušajući što mi govore. Prolaze pored mene i idu u spavaću sobu mojih roditelja.
Zovu me. Što se događa.

O ne. Aaaaaaaaaaaaaaaaa. Št…što se dogodilo?Kako je to moguće?
To je ta prostorija. Ta mračna prostorija iz sna i moji roditelji položeni kao i oni kosturi.
Ne! Ne! Ne! Lisice.
Nisam ja. Nisam ja.

Nemam volje za pisanjem priča, ali imam za postom pa sam nešto na brzinu sročila, a sada ide pitanje koje je plod ove hrpe riječi iznad. Vjerujete li u duhove? Ili mislite da su to samo izmišljotine ljudi kojima je dosadno u životu.
Ja vjerujem i to zbog samog zakona fizike, a i vlastitih zbivanja. Fizika nam jasno govori da energija ne može nestati nego samo promijeniti svoj oblik. Zašto bi onda ljudska energija nestala?

Nyx