|
ČOVJEK KOJI JE ODLUČIO Tu negdje svijet se dijeli na dvoje poput prerezaane naranče U ovaj dan kada odlučujem i ja sam dvije polovice Jednu sam odbacio; no koliko je ova druga meni dovoljna I što to u meni panično zaklinje kada je odluka neopoziva Dva svijeta; kako golem teret za ova slaba leđa Jedva još strepim za tebe razdijeljeni svijete, ti si jeza u mojim venama Ja ne sumnjam: nikada ništa nisam učinio slučajno No tko bolje poznaje okus poraza od Pobjednika Zapravo je sve što se od mene traži manje od moje volje Ona prava čuda dogodila su se u mojim prstima ČOVJEK KOJI JE ODLUČIO, zašto to zvuči kao pogrebna glazba? U svojem užasu ja sam grana koja se sprema procvasti Slavko Mihalić Danas sam na Vijestima čula da je prešao rijeku. Odmah sam se sjetila onog što me veže uz njega. ČOVJEK KOJI JE ODLUČIO. I On i Ja smo bili taj Čovjek. Odmah mi se pred očima odvio film onog što se zbilo prije 6 godina na Maturalnoj večeri jedne generacije, moje generacije. Razrednica nas je po tko zna koji put iz tko zna kojeg razloga odlučila podučiti onoj lekciji da te svatko može iznevjeriti! Najvjernije je sama utjelovila tu ulogu ne pojavljujući se i ostavljajući nas same. Budući da smo tu mogućnost i sami danima naslućivali njenom B-fazom (tako ju je ona zvala) spremali smo najneobičniju ispriku. Umjesto pjevanih "vrabaca" spremali smo joj govor koji sam ja trebala pročitati. Uz govor ja sam predložila i čestitku-ispriku. 999 ždralova... kao čestitka za sreću u stilu Sadako hoće živjeti... i još jedan papirić i upute kako napraviti 1000-ti... uz prigodne želje naravno. Izrađiavli smo ždralove u školi tjedan dana, profesori su nam dopuštali, a neki čak i pomagali. Nisu mogli razumijeti otkud zahlađenje odnosa budući da smo uvijek bili uzorni u svemu. Nismo ni mi, ali smo se svejedno trudili izgladit situaciju. Ždralove smo upakirali u neku umjetničku instalaciju od žice i celofana. S govorom smo ipak imali više problema. Mrgud i ja smo pokušali slažući tuđe stihove u priču našu, ali su ga jedni ocjenili prelakim, a drugi preteškim pa smo odustali o njega dok me u srijedu tog velikog tjedna oko 21.00 sat nije nazvala jedna maturantica da joj izdiktiram govor budući da ga moraju imati istipkanog i uređenog za predaju na večeri naslovniku. Rekli su joj da ga ja imam. Zamolila sam je da nazove za par minuti dok se konzultiram. Nazvala sam razrednu Šeficu utjelovljenu u osobi najbolje učenice i zavapila... što ćemo?! Muk tamo... muk ovamo. Sestra mi je dodala fasciklu sa stihovima. Prebirali smo po njoj, a onda je ona izvadila Mihalićevog Čovjeka koji je odlučio. Instinktivno sam počela čitati u slušalicu Šefici i nakon Mihalićevog kraja dodala onaj iz govora od prije par dana, govora sklepanog od stihova. Šefica je rekla da je odličan i da joj je došlo plakat. Maturantica koja me nazvala za 10-ak minuti je rekla da je proplakala... baš kao i nekoliko profesora te za maturante najvažnije večeri, večeri na koju Ona naravno nije došla. Večeri u kojoj nam je zabranila da joj pročitamo "vrabac" po prijateljici i kolegici, večeri u kojoj su još neki tražili da poštujemo njenu želju. Budući da ona nije poštovala našu želju da dođe, a koju smo joj izrazili telegramom kojim smo joj poželjeli brz oporavak kako bi nam se pridružila na Maturalnoj večeri, oporavak od "bolesti" koja ju je snašla tog utorka ili srijede, a koja je potrajala još 2 tjedna kako bi izbjegla sučeljenje s nama nakon svega. Prekinuli smo protokolarni program nakon što su se svi izredali, a nakon što je nas preskočilo, uz najavu naše voditeljice, razredne kolegice i izišli na scenu. Njih 30-ak stajalo je iza mene, a ja ispred mikrofona. Svi dotjerani i besprijekorno odvažni stajali smo previše ozbiljni za svojih 18. ili 19. godina koliko smo ih tada imali. Srce mi je tuklo luđački, al' sam ipak počela svoju litaniju. Iako je za mene svijet tad zamuknuo, uspijela sam uočiti trenutak kad se pozadinska buka utišala i nastupio muk. Tad sam shvatila da čuju ono što smo željeli reć. Cijelo sam vrijeme vrlo ozbiljno gledala u kameru želeći ostaviti direktan trag na onu koja nije tu, a iza kamere me je pratio znatiželjan pogled jedne znatiželjne Face koji je ostao samo to unatoč nijemim pokušajima drukčijeg obrata situacije (ali to je za neku dugu priču). Iako smo se osjećali moralnim pobjednicima, gorak okus u ustima je začinio tu večer i to je nešto što se tek tako ne zaboravlja. Nakon takvih uvreda mene uvijek muči kako opostiti i nastaviti dalje, znam da zaboraviti ne možeš?! Na isto se ne možeš vratiti, jer se nešto nepovratno promijenilo. Nekoliko puta sam bila u teškoj situaciji takvog premišljanja. Najmanje je boljelo kad sam opraštala i nastavljala kao da se gotovo ništa nije dogodilo (uz par riječi obrazloženja tada ili naknadno). Boljeli su i kurtoazni odnosi, ali ne kao što je poražavajuće boljelo kad sam prekidala odnose, čak i s onima koji mi nisu baš bili bliski ili dragi. Ali najviše me boli danas... Grižnjom savjesti me boli... Što jučer nisam uzvratila pozdrav bliskoj osobi koja je uvrijedila nekog meni ipak mnogo bližeg. Već danima me muči mnoštvo problema i loših stvari vezanih uz tu osobu. Cilo vrime se mučim što ću učiniti kad ga sretnem nakon svega, a onda na njegovo srdačno "Dobar dan, Srna!", uz mahanje rukom, ostanem ukopana i izbezumljena i jedva kimnem glavom u mjestu. Budući da je bio udaljen par metara od mene ne znam je li to vidio...a ja sam vjerojatno ionako bila jedina od svih kojoj bi se javio, budući da jedino meni nije nešto trenutno zamjerao... dotad! Boli i boli... Sad znam da to nije moj modus vivendi! Ja sam od onih koji moraju opraštati... ako imalo vole! |
| < | veljača, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv