četvrtak, 12.04.2007.

pusti neka srce govori




Suza mi je kliznula niz obraz, bas sam te se sjetila.
Strah me je pustiti da srce govori jer mu ne poznam granice i ne znam sto je u stanju napisati, ali znam da je kadro samo iskreno pricati.

Znas i sama, proslo je dosta vremena od naseg zadnjeg zagrljaja, poljupca, zadnje rijeci. Da, dosta vremena... Cini mi se kao jucer kad se sjetim naseg upoznavanja, tvog mirisa i osmjeha, prvog poljupca, strasti, osjecaja kao da ce mi se tlo urusit kada te vidim, zagrljaja, rijeci... Jucer. Usana s kojima si mi brisala suze, razgovora, natezanja, dobrih i losih stvari, i predivnih momenata... Ne sjetim se toga, jbg lazem, to jednostavno cijelo vrijeme zivi u meni.
Jesam li budala sta me sve to istodobno boli i stavlja smjesak na lice? Kada mi sama pomisao na tebe vrati sjaj u ocima koji nijednoj osobi ne polazi za rukom - jednostavno ne moze izmamit onako kako ti znas.
Cijenim te, postujem i volim bas takvu kakva jesi i neopisivo sam zahvalna sto si dio mene i mog zivota, a uz to sam i shvatila da mi nesto ipak znaci vise od icega, a to znacenje si TI, makar sam svjesna realnosti da nas dvije vise necemo biti skupa...
| 04:50 | komentiraj, ne budi voajer (2) | Isprintaj | #

<< Arhiva >>