|
Mala smo zemlja. Previše se toga zna. Imamo časopise nakrcane bespotrebnim informacijama o ljudima koji se bave glazbom, glume, pišu ili rišu. A tako rijetko govore o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu - seksu. Ili, svojoj seksualnoj orijentaciji.
U SAD-u postoje dva vodeća lobija u svijetu zabave i mode: židovski lobi i homoseksualni lobi. Za dokaz o prvome dovoljno je da pogledate odjavnu rolu bilo kojeg filma i da pratite prezimena koja završavaju na -mann, -witz, -feld, -berg… Seksualna orijentacija se, na sreću, ne može iščitati iz prezimena, ali ljudi posve normalno priznaju svoju seksualnost u javnosti. Mislim, neke su stvari ionako jasne, čak na prvi pogled, pogotovo ako se radi o osobi koja na vrlo direktan način daje do znanja da je homoseksualna ili biseksualna.
Zanimljivo mi je kako na našoj glazbenoj sceni itekako dobro znam koje sjenilo koristi Lana Jurčević, jer sam tom informacijom bombardirana iz Štorija, Glorija, Arena, Kajgod, ali ne znam tko je gay. Ah, možda i ne bismo trebali mariti za nečijom intimom… Ono što sam htjela naglasiti je to da znamo masu "beskorisnih" činjenica o estradi, jer će svi rado priznati svoje higijenske navike, ali neće priznati svoje seksualne. Mislim si, ako već idemo u detalje, ako nas već bombardirate informacijama o sebi, hajde, onda, budite iskreni do kraja i idite do kraja. Kaj nije malo jadno da svi govore kako su "iskreni", busaju se o prsa svojom zakletom iskrenošću, a zapravo lažu dok zinu?
Jest, zadojena smo zemlja u kojoj se homoseksualci još uvijek nalaze u jednakoj ladici kao vještice u Salemu. Podvrgnuti su javnoj osudi, jer smo zaostali. To se nikada neće promijeniti ukoliko gay estradnjaci ili kulturnjaci i dalje budu imali zatvorena usta i tajne zatvorene u ormaru. Istina, težak je put onih koji javno priznaju svoju seksualnu orijentaciju, ali kako cijenim svaki oblik iskrenosti, cijenim i taj.
Za neke se pretpostavlja, sumnja, šuška… Ali nitko se nikada nije izjasnio. Zašto? Recimo to ovako: zbog interesa i love. Evo, recimo da Luka Nižetić prizna da je gay, hrvatske dušobrižničke mamice bi sigurno zabranile svojim kćerkicama da kupuju njegove albume, pa bi Lukica ostao bez lovice. Razvuklo bi ga se po novinama, čekalo bi ga se iza ugla s batinama, karijera bi mu propala. Zašto? Zato što smo kršćanska zemlja, a svi znamo što se u takvoj zemlji događa s gay ljudima. I premala smo zemlja da bismo imali jaki gay lobi koji bi stao u obranu Luke i pružio mu potporu.
Zanimljivo mi je i to da se digla vrlo slaba prašina oko činjenice da je Massimo snimio gay spot 1998., koji se nedavno iskopao i razvukao u nekolicini medija, a Arsen Oremović dobio pedalu samo na osnovu insinuacije da je Sanader gay. Opet smo dokazali dozu licemjerja koje je sveprisutno u Hrvatskoj. Ne daj Bože da naš ljubljeni premijer bude gay. O, strahote! Ali Massimo, koji je, recimo, mogao "izaći iz ormara", nije to učinio. Čak vjerujem da se pobrinuo da se itekako zataška sama insinuacija da je gay ili biseksualac, a mogao je biti iskren do kraja. Što dokazuje da se čak i etablirani glazbenici, koji ne sjede na stolcu sa staklenim, klimavim nogama (poput Luke Nižetića) plaše situacije u kojoj bi neka mamica mogla zabraniti svojoj djeci da kupuju njegove CD-e zbog činjenice da je gay ili biseksualac.
Svi se plaše da ne ostanu bez svojih kuna/ zbog preferencije svojih ćuna.
Možda jednog dana ljudima istina postane važnija od interesa i profita. Vrag koji mi sjedi na lijevom ramenu upravo umire od smijeha i govori: "Je, ziher, malo sutra!"
Ali nije ni sutra loše. Možda će za 10, 15 godina u Hrvatskoj biti drugačija atmosfera prema gay ili biseksualnim ljudima koji će se slobodnije moći izražavati.
U svom krugu prijatelja sam poznata po tome da uvijek držim stranu onima za koje osjećam da su zakinuti, pa to i ovdje činim. I smatram da bismo trebali biti malo liberalnije društvo u kojem bi ljudi mogli slobodno, bez straha reći što vole i žele, bez obzira radi li se o seksualnim, političkim, vjerskim, emocionalnim ili praktičnim preferencijama. Dovoljno sam razumna (na trenutke) da cijenim ljude po vrijednosti karaktera, a ne po rasi, piši, vjeri ili sjenilu koje koriste.
Nadam se danu kad se druge vjere koje se razlikuju od one većinske neće gledati kao kužne, nego kao drugačije vjere koje uvažavamo i poštujemo. Nadam se danu u kojem tuđi stav koji se razlikuje od većinskog neće osuđivati nego uvažavati. Ne moramo se slagati, ne moramo svi isto razmišljati, ali moramo naučiti poštovati različitost. Ne zato što tako nalaže politička korektnost, nego zato što je to ljudski i pošteno. U mojoj glavi, u mom svijetu u kojem su ljudi dobri i iskreni, međusobno poštujemo svoje razlike i smatramo da nas one obogaćuju. To je za mene ono pravo vježbanje demokracije. Ono prava atmosfera u kojoj čovjeka koji se ne slaže s tobom nećeš mlatnuti kamenom po glavi, nego ćeš reći: "Okay, ne slažem se s tobom, ali poštujem tvoj drugačiji stav".
Vjerujem da na estradi i kulturnoj sceni ima mnogo homoseksualnih, biseksualnih, transrodnih, interseksualnih i queer ljudi. Možda jednog dana uz svoje omiljeno jelo i knjigu u nekom intervjuu izjave i koji im je omiljeni seksualni partner. Nemojmo se zavaravati da je to dio intime, jer mediji već odavno u nju debelo zadiru. Ako već želimo svijet u kojem se "sve zna", onda idimo do kraja.
|
