|
Gledam slike, vrtim sjecanja i citam dnevnik. Da, imam i ja dnevnik, nekakav podsjetnik na neke osobe koje su jednom bile dio mene i mog zivota. Sviju njih se sa osmjehom sjetim, nekako mi drago zbog svega toga iako citajuci neke djelove, dodje mi da se pokopam zbog pateticnosti koja izvire iz napisanih textova. Ali opet se svejedno na sve to nasmijem jer znam da sam to ja u odredjenim fazama svog divnog i veselog zivota.
Citajuci te neke djelove, prolaze mi flashbackovi kroz glavu i te neke blesave situacije. Komedija, prava komedija. Iako je smisno, znam da je vecina ovoga pisano dok nisam bila dobre volje, inace sam prije samo tada pisala, inspiracija bi mi uvijek bila neka bol unutar mojih prsa, onakva koja te razdire na djelove i nakon nje ostajes bez dijela sebe. Ali ne smatram to losim iskustvima, jer da nije bilo toga, sigurno ne bih bila osoba kakva sam sada. Ah, blazene li pateticnosti.
Imala sam namjeru napisat jebeno dobar post, ali kao da je sve nekako ishlapilo iz mene… Nista neuobicajeno. Kako je ovaj post posvecen proslim vremenima i proslim osobama, istakla bih neke djelove iz dnevnika… nadam se da vam nece smetat…
„normalno da ću ti oprostiti, takva sam osoba da svima opraštam“ – 13.1.2004.
„bejbe oprosti ali stvarno ne mogu..nemoj plakat ni bit tužna jer to bi ja tribala-ti si izgubila kretena a ja savršenu osobu. M“ – 14.1.2004
„nalazim se u stanju di ne znam, tko sam, što sam, ništa mi nije jasno... ništa.. ali iskreno govoreći,još mi je stalo.. onaj feeling di u očima osjećaš da želiš plakat, a ne želiš.. baš fuck.. stanje uma di ne znam o čemu razmišljam.. grozno..“24.3.2004
Ko si ti meni da me tako zajebaješ?! Ako oćeš, prijateljstvo među nama može slobodno puknit. Uopće me više nije briga. Boli me briga. Jer neću uvik ja bit ta koja će svoj ponos bacit tako nisko da gaziš po njemu!! Ako misliš da oću – gadno se varaš. – 16.12.2004.
prvo iskustvo je najgore al shvatit ces da ce te u zivotu razoacarti i
previse ljudi do kojih ti je stalo..a sama ces morati odluciti kome ces
oprostiti, a kome ne..najvaznije je u cijeloj prici da ostanes svoja i vjerujes u sebe..
i nikada ne pogazis ono u sta vjerujes.. i – 20.12.2004.
Osjećam se poput upotrebljenog papira koji je nakon što je iskorišten, zgužvan i bačen u smeće. Zašto je sve na ovome svijetu nepravedno? Kako me je samo povrijedila, a da to niti ne zna. Srce mi se slamalo onaj dan, duša pucala, a instinkt mi je govorio da je ona krivac za sve, ali sam slušala nju, bezvrijednu dvoličnu kučku jer sam joj previše vjerovala. Još sam poslije ispred nje plakala kao suzna godina, a ona se pravila da ništa ne zna i da je tu da mi pomogne i da me sasluša. Koji sam ja idiot. Da, najveća živuća kretenčina na svijetu jer previše vjerujem ljudima i na kraju me svi sjebu i unište. Osjećam prezir, ljutnju, ne mogu definirat taj osjećaj – nekakva praznina, doslovno kao da mi je tijelo opustošeno i kao da nema dušu. Ali sada mi se plače. Razlog ne znam – možda taj šta me je dosta osoba povrijedilo. Prijateljica mi je rekla da će doći dan kada ću stajat ponosna sa nekim tko će biti uza me kada mi bude nateže. Mrzim kada napokon osjetim nešto prema nekome – onaj obostrani klik –i onda mi ga ta kučketina uništi i razori ga zauvijek, ali baš zauvijek. U čast te osobe za koju sam osjetila nešto dosta jako i intenzivno što sam okusila prvi put u životu, urezala sam jednu crtu koja će me cijeli život podsjećat na. Izgleda da je ovo trenutak kada po tko zna koji put otvaram dušu. Neću to više radi ikoga raditi jer nitko nije vrijedan da ostane zatočen u mom tijelu. Nitko nije vrijedan boli, suza koje izbacujem iz sebe. Zašto me onda boli i izjeda? Zašto me suze koje ne mogu izbaciti izjedaju poput kiseline? Želim plakati, ali sram me je. Čak i u kutku svoje sobe ne mogu ispustiti ni kap. Zašto? – 15.6.2005
Ti si meni draga osoba ali i sama znaš da su nam šanse male. Tako da se ne moraš trudit. Jer i sama znaš da ću ja doć tebi ako se može šta riješit. Jer nisan spremna izgubit ovo šta imam s xy. Nju volim. A tebe želim. Ali to neće ići. Šanse su nam male. Tako da možda prođu godine... Ali ipak nikad se ne zna. – 5.7.2005.
Nemoj se ljutit, ali ti si osoba koja voli patit. I kad patiš imaš osjećaj da živiš. A drugi to vide i iskorištavaju to. Tvoju bol, jer se onda oni doimaju vrijednijima. Kad netko pati za njima. Ti trebaš shvatit da nitko / apsolutno NITKO / nije vrijedan toga. Tvojih suza, i tvoje boli. A ni tebe. Kad to shvatiš, onda će i drugi shvatit. I onda će drugi patit za tobom. Znam da ti to nije namjera, al nema treće opcije. Ili patiš, ili drugi pate za tobom. Nietche je bio pametan čovjek. Znaš onu njegovu teoriju o nad ljudima? E pa stara moja drž se toga. Budi nadčovjek i ne daj da te gaze! *o - 25.9.2005
Dosta proslosti i previse je toga natipkano… ma… sve je to high life. Ja se trenutno super osjecam, i to je to… sad idem se spremit uz zvukove Arethe Franklin i pjesmuljka – Save Me… J mah mah
|
