rememberthis

I ja imam jedno sjećanje na otok.
Malo, sasvim maleno.
Ljeto, par dana godišnjeg na otoku Hvaru, mjesta Vrbanj i Starigrad.
Starost 5-6 godina.
Mama, mlađi brat i ja, tata samo do Splita.
Prvi put da odlazimo iz grada, tata provjerava auto, treba doći do Splita, u motor uliva vodu, a ja ga naivno pitam zašto je prije uvijek ulivao benzin kad je sad očito da auto vozi i na vodu.
Kako smo stigli do Starigrada ne sjećam se, zapravo sjećam se vožnje trajektom, sjećam se da se jako ljuljao i da mi je bila muka. Iskrcali smo se u Starigradu, tamo je mama imala rodicu Miru. Išli smo njoj u posjet.
Sjećanje na Starigrad je nestalo, samo jedna epizoda . Na livadi ispred kuće bilo je nekoliko košnica s pčelama, a moj brat, imao je 3-4 godine, uzeo je štap i počeo lupati po košnicama (koji agresivac). Pčele kao pčele, navalile se braniti, pa udri po njemu. Iz tog boja izašao je izboden od glave do pete. Doktor mu je dao neku inekciju, ali mama i rodica uzdale su se i u prirodne lijekove, pa ga istrljale kapulom i rakijom – dugo sam kasnije mislila da rakija i kapula liječe sve.
Vrbanj – tamo je živjela mamina teta, znači od moje babe sestra. Ne znam zašto se te kuće i mjesta više sjećam jer tu smo ostali jedan kraći dio godišnjeg.
Ta je kuća bila stara, kamena, minijaturna, sve nekako usko i maleno, čak gledano očima djeteta. Dvorište neravno, popločano kamenom, u jednom kutu štalica za magarca u drugom podrum za vino i ulje a usred dvorišta smokva. Preko puta ulice živjela je jedna djevojčica, ne sjećam joj se imena, mojih godina pa su me poslali k njoj na igru. Njezino dvorište još manje od tetinog, a igrala se bočicama od lijekova, to su joj bile šalice i tečice i u njima je kuhala ručak za krpenu bebu. Sve sam to gledala u čudu, zar se tako može igrati? A moje lijepo suđe,a moje lutke koje mi je tata u ono vrijeme donosio s putovanja!!! Ipak , sve mi se to jako svidjelo, uživala sam u toj igri i brzo smo se sprijateljile.
Teta me prva tada naučila pomoliti se prije spavanja, prekrižiti i zaspati uz pričanje priče.

A jutro?

Još mogu osjetiti taj zanos jutra na otoku. Iz kreveta možeš izaći ravno u tu usku kaleticu, potrčati koliko te noge nose nizbrdo, jer svi putovi vode do glavnog trga gdje je i crkva. Sjećam se tog prozračnog jutra, zamamnog mirisa i divote, vrućine koja titra oko tebe, a ti bos i bezbrižan juriš, letiš kao da imaš krila. Bezbrižan jer znaš da to smiješ, da te nitko neće zaustaviti, da se nitko neće zabrinuti gdje si. Dan je tako pun svjetla i čini mi se da niti jedan dan prije ni poslije nije bio tako svjetao, tako mirisan. Došla sam do kraja, preda mnom je bilo stepenište koje vodi dolje na trg i prema crkvi. Nisam išla dalje, tu sam se zaustavila, nagnula nad zid i promatrala cijeli trg i cijelo mjesto koje se prostiralo preda mnom. Kud god mi je pogled sezao kamene kuće, krovovi, u daljini grmlje, stabla…i nigdje nikog.

Jer rano je jutro.
Potpuna tišina.
Vratila sam se na doručak.

Između svega toga provlači se još jedno zrnce sjećanja…ja na magarcu…nosi me kamenitom stazicom prema….kraj sjećanja.

I na samom kraju čudim se odakle mi ovoliko riječi i rečenica za sjećanje na jedan trenutak, na jedan blic koji me pogodio zahvaljujući….