rememberthis

A nekako u to vrijeme slušala se pjesma "Tvoje lice" od Aerodroma. Neki su me djelovi teksta dirali ravno u srce npr. "...pokaži mi već jednom to svoje pravo lice..." jer mi je uvijek prigovarao da premalo pričam i da ne zna nikad što mislim i kakva sam zapravo. Onda "...uvijek kad ja to želim da te čujem uzalud zvoni telefon..." jer sam naravno po cijele dane (kao kakva zaljubljena tinejđerka) visila kraj telefona čekajući hoće li me nazvati. Tko je onda još čuo za mobitel, poruke, dostupnost u svako doba dana i noći. Čuli bi se možda jednom na dan i to ako se na telefon ne bi javio Tata i uredno me odbio dozvati "jer je vrijeme dnevnog odmora". I tako bi i taj jedan razgovor propao. A ako se slučajno dan prije nismo dogovorili kad i gdje ćemo se vidjeti, piši kući propalo je.
Telefon je bio onaj stari, na žicu, i naravno u hodniku gdje uvijek vlada ciča zima kao na Sjevernom polu. U slučaju da se malo požurim javiti na zvonjavu telefona, to bi bilo popračeno riječima znakovitog tona "trči, trči ". Dozvole za izlazak bile su minimalne pa ako sam izašla u toku jutra naravno da navečer ne bih mogla. "Kako bi ja to po cijeli dan bila vani, pa imam tek 18 godina."
Isto se rado sjećam tih dana i mislim da nam je bilo lijepo (živo čudo kako je to On -čitaj moj suprug- izdržao s obzirom da je rastao u potpuno drugačijoj sredini gdje je vladala parola "sloboda narodu" - živi i radi što hoćeš pa ako malo negdje "skreneš" bit ćeš po hitnom postupkuvraćen na pravi put).