|
Samo da naglasim hvala dee light na novoj pozadini njezin blog morate posjetiti i nećete požaliti njezin link je:
Najbolja dee light
Evo ja imam tri psa od kojih je jedna maltezerka u Njemačkoj...imam i još i Yorkshirskog teriera i mješanku ali ne znam čega...vrlo su mi dragi i terier se zove Kay, mješanka je Tara, a maltezerka je Mary...super su vole se igrati i maziti...a najviše papati!! Često ih vodim u šetnje moj brat i ja...nažalost na kompu nemam niti jednu njihovu sliku pa vam ih ne mogu pokazati no kada ih dobijem prvo ću vam ih pokazati...evo...naslov govori i o ostalim životinjama kao npr. medvjedima, lavovima, tuljanima itd. Na svijetu ima puno ugroženih životinja pa sam ovaj post najviše posvetila njima...U Hrvatskoj je najugroženija Sredozemna medvjedica...Ima još puno ugroženih životinja...mrzim gledati kako ubijaju jadne životinje kako bi zadnje kujice na sebi nosile krzno i krzno na sebi u kući itd. Tu kod nas u Rijeci ima i krznarija i kada smo ja i frendica zavirile u nju morale smo rigati u toj krznariji sve je puno životinjske krvi...i krzna...
Evo nekoliko članaka o ugroženim i izumrlim životinjama (izmrli nisu samo dinosauri):
ZNANSTVENICI IZDVOJILI GEN IZUMRLOG JAPANSKOG VUKA
Skupina znanstvenika sa Sveučilišta u Tokyu uspješno je izdvojila gen sa prepariranog japanskog vuka, vrste izumrle prije stotinu godina. Znanstvenici su tako uspjeli provesti i prvu genetsku analizu.
Profesori Hideaki Toji i Chikashi Tachi uspjeli su izdvojiti gen sa tri milimetra dugačkog i tri milimetra širokog komadića kože sa sačuvanog vuka.
Japanski vuk, koji je bio oko jedan metar dugačak, sa relativno malim udovima i ušima, je nekad obitavao otocima Honshu, Shukoku i Kyushu. Međutim, vrsta se smatra izumrlom budući da ne postoji niti jedan službeni zapis od kada je lovac Nara Prefecture uhvatio posljednjeg 1905. godine.
Osim primjerka kojeg je Sveučilište kupilo u Prefekturi Iwate 1881. godine, postoji još samo četiri primjerka prepariranih japanskih vukova. Oni se čuvaju u Nacionalnom muzeju u Tokyu, Wakayama Sveučilištu, Britanskom muzeju i Prirodoslovnom muzeju u Leidenu u Nizozemskoj.
Znanstvenici ističu da će im gen sa prepariranog vuka pomoći u istraživanju podrijetla ove posebne vrste uspoređujući ju sa psima i drugim vrstama vukova.
Vjeruje se da današnji vukovi u pravilu potječu od vrste vuka koja je živjela u Mongoliji. Oko 6% gena Japanskog vuka se razlikuje od njegova drevnog pretka.
NENASILNE METODE MOGU RIJEŠITI SUKOBE ČOVJEKA I MEDVJEDA
Znanstvenici Wildlife Conservation Society-a završili su sa istraživanjem, u kojem su se bavili ispitivanjem raznovrsnih nenasilnih metoda za smanjenje sukoba između čovjeka i velikih zvijeri. Usporedili su učinkovitost nenasilnih metoda, koje imaju za zadaću udaljavanje velikih zvijeri od ljudskih naselja, stoke, i ostalih mogućih područja sukoba. Utvrđeno je da senzorska svijetla koja se aktiviraju pokretom i zvukom mogu držati i velike i srednje velike zvijeri od na udaljenosti od izvora hrane, sprječavajući tako sukob, koji bi mogao za ishod imati smrt dotične životinje.
U bogatijim državama, kao što su SAD, nenasilne odbijajuće metode, poput senzorski aktiviranih svjetala, mogu pomoći rješavanju sukoba između velikih zvijeri i čovjeka, bez ubijanja životinja, koje zauzimaju važnu ulogu u ekološkom sustavu.
U studiji, znanstvenici su testirali nenasilne odbijajuće metode u šest vučjih područja u državi Wisconsin (koja su također naseljena i sa medvjedima i ostalim predatorima). Studija je pokazala da su se uređaji aktivirani pokretom, sa stroboskopskim svjetlima i 30 nasumičnih zvukova, pokazali učinkovitima za odbijanje predatora od postavljenih strvina, uključujući orlove, vukove, strvinare i medvjede. Slična metoda, koja se koristi u istočnoj Europi , a koja uključuje korištenje raznobojnih zastavica na ogradama, pokazala se umjereno uspješnom u odbijanju vukova, ali ne i medvjeda.
Iako su napredni tehnološki uređaji mnogo skuplji, složeniji, i manje učinkoviti nego li bojovno oružje, takvi uređaji omogućavaju opstanak predatora, što je cilj očuvanja prirode.
PARENJE U SRODSTVU UGROŽAVA VUČJU POPULACIJU SASKATCHEWAN PARKA
KANADA,PRINCE ALBERT NATIONAL PARK, SASK.- Vučja populacija koja obitava na području Saskatchewan parka postaje sve ugroženija zbog parenja u srodstvu, tvrde stručnjaci.
Znanstvenici su uočili iz rezultata DNA analize manju genetsku različitost, nego što to uobičajeno imaju ostale vučje populacije, te su došli do zaključka da su vukovi na tom području u velikom međusobnom srodstvu.
Kao jedno od razloga zašto je došlo do velikog parenja u srodstvu je taj što se vukovi u nacionalnom parku osjećaju ugodno i sigurno, te radije ostaju na tom području i u tom slučaju se pare samo međusobno, što je dovelo do parenja u užem srodstvu.
Iako se smatra da njihovo parenje u srodstvu još nije došlo do štetne razine, činjenica je da oni ili ne mogu ili ne žele kretati i miješati sa ostalim vučjim populacijama.
Biolog Paul Paquette sa University of Calgary drži da je ljudska aktivnost djelomično kriva za izolaciju ove vučje populacije.
Još jedna nedavna usporedna DNA analiza stotinu godina starog vučjeg kostura i suvremenih vukova, dovela je do zaključka da današnji vukovi imaju manju genetsku raznolikost nego što su to imali njihovi predci.
Gubitak genetske raznolikosti može dovesti do veće osjetljivosti na bolesti te probleme u reprodukciji, te u konačnosti dovesti ih do izumiranja.
MISTERIOZNI KARCINOM PRIJETI POPULACIJI TASMANIJSKOG VRAGA
Misteriozni karcinom prijeti populaciji Tasmanijskog vraga, čije je gromoglasno vrištanje, crna boja krzna i bijesni izgled potaknuo naseljenike da mu nadjenu "vražje" ime, priopćili su stručnjaci za divlje životinje
U australskoj otočnoj državi Tasmaniji - jedinom mjestu gdje možete pronaći Tasmanijske vragove - gdje su d
ominantni predatori, sada su ozbiljno ugroženi bolešću, koja im prijeti padom populacije i do 85 posto.
Dužnosnici za divljinu priopćili su da se populacija Tasmanijskog vraga kreće oko 150,000 do 200,000 jedinki, koliko je procijenjeno 1996 godine, ali se boje da bi karcinom mogao eliminirati i do dvije trećine populacije do 2006 godine.
Bolest se naširoko proširila u istočnim i središnjim dijelovima Tasmanije u zadnje dvije godine, uzrokujući velike tumore koji blokiraju osjetila vida, sluha ili čeljusti, onemogućujući im tako prehranu izgladnjivajući ih do smrti.
Biolozi su mišljenja da se tumor širi ujedima, koji nastaju pri međusobnim borbama ili parenju. Bolest, za koju se smatra da je uzrokovana virusom, neće izbrisati cjelokupnu populaciju Tasmanijskih vragova, budući da takve bolesti često poštede nekoliko izoliranih životinja koji se potom reproduciraju i obnove populaciju. Znanstvenici misle da jedino što mogu učiniti jest izolirati dijelove populacije.
Tasmanijski vrag (Sarcophilus harrisii) najveći je mesožder tobolčar u Australiji. Noćna je životinja, koja živi osamljenim životom, te je stoga poprilično sramežljiva. U divljini mu se životni vijek kreće do 5 godina.
Tasmanijski vrag obično je crne boje sa bijelim ovratnikom. Velik je poput manjeg psa, zdepast je i gojazan, te teži od 6 do 8 kg. Tasmanijski vragovi imaju iznimno jaku glavu sa velikom čeljusti i oštrim zubima i ružičastim ušima ,koje poprime crvenu boju kada je razdražen (posljedica povećanog dotoka krvi).
Tasmanijski vragovi žive samo u šumama eukaliptusa u australskoj otočnoj državi Tasmaniji. Pravi svoj brlog u šupljikavom drveću, deblima, pukotinama stijena ili živi u jazbini ispod zemlje. Svoj brlog prekriva korama drveća, travom, lišćem i grančicama. Tijekom dana u svojom brlogu provode vrijeme spavajući.
Po prirodi nisu agresivni, sve dok hrana nije u pitanju. Vrlo su ratoborni kada se radi o hrani, te će čak i ubiti drugog tasmanijskog vraga koji mu pokuša oteti plijen. Borbe imaju za posljedicu mnogobrojne ožiljke i oderane površine na njihovu krznu.
Pretežno jedu strvine, te im ne smeta o koliko se staroj i truloj strvini radi. Njihova snažna čeljust pomaže im u drobljenju kostiju, te stoga mogu pojesti cijelu strvinu, uključujući meso, krzno i kosti, provodeći tako svoju zadaću kao pravi ekološki čistači okoliša. Uz strvine hrane se i svojim ulovom, pa tako mogu loviti zmije, ptice, glodavce, guštere, i male klokane. Pretežno lovi životinje manje od sebe. Tasmanijski vragovi su dosta glasne životinje, pogotovo ukoliko se nekoliko njih bori oko jedne strvine pokušavajući otjerati jedni druge. Njihovo razjareno glasanje varira od hrapavog režanja do vrištanja. To vrištanje i njihov bijesan izgled zaslužan je za njihovo "vražje" ime.
Pare su uglavnom po prvi put kada imaju dvije godine. Vrijeme parenja traje od ožujka do svibnja. Vrijeme graviditeta traje oko 31 dan, tada na svijet dolazi od 1 do 4 mladunca.
Nekad je Tasmanijski vrag nastanjivao čitavu Australiju. Vjeruje se da je Dingo glavni razlog njegovog nestanka sa kopna. Njihov broj je najviše opao zbog ubijanja naseljenika, ali i lovaca na nagrade, koje je država u prošlosti nagrađivala za ubijanje tasmanijskih tigrova.
PSI USVOJILI VJEŠTINE POTREBNE ZA ŽIVOT MEĐU LJUDIMA
Mogu pratiti pogled svoga gospodara, prateći pri tome njegovu ruku kojom nešto pokazuje, te pritom razaznati u što gleda, te naposljetku i pronaći metu.
Mađarski znanstvenici istražuju da li su ove vješte sposobnosti naslijeđene od njihovih predaka vukova, ili su razvijene prilikom procesa pripitomljavanja koji je trajao tisućama godina.
U svojim istraživanjima usporedili su sposobnosti pasa i pripitomljenih vukova u zadatku pronalaženja skrivene hrane, služeći se ljudskim gestikulacijama, poput usmjeravanja rukom.
Ovo je prvi ovakav eksperiment koji je ikad izveden sa visoko socijaliziranim vukovima. Vukovi su uspjeli pronaći hranu, kada bi njihov demonstrator ili lagano dotakao mjesto skrivanja, ili ga pokazao sa manje udaljenosti. S vremenom su naučili pronaći svoj obrok prateći usmjeravanje rukom s veće udaljenosti.
Psi za razliku od njih, nisu imali problema sa niti jednim zadatkom.
Međutim, prava razlika se pokazala kad su istraživači testirali pse i vukove u zamršenoj situaciji.
Hrana je bila skrivena u kanti, ili na kraju konopa, i životinje su se priviknule na otvaranje kante ili povlačenje konopa kako bi došli do hrane.
Ali kada bi kanta bila zatvorena, ili konop zavezan tako da ga nisu mogli povući, ključna razlika između njih postala je očita.
Psi su neprestano gledali prema svom gospodaru, dok su vukovi stajali pognutih glava pokušavajući riješiti problem.
Divlji vukovi uglavnom ne gledaju ljudima u lice, pa se čak ni kod pažljivo odgojenih i socijaliziranih vukova nije promijenilo ponašanje.Za razliku od vukova, psi imaju tendenciju praćenja ljudskog pogleda, i naviknuti su gledati naša lica u iščekivanju smjernica.
Ova razlika u ponašanju između humaniziranih vukova i pasa pokazuje nam da su oni morali razviti tu sposobnost tijekom pripitomljavanja, koje je trajalo 15,000 godina.
Znanstvenici drže da je praćenje pogleda i uspostavljanje vizualnog kontakta tipičan ljudski signal, te bi se moglo reći da psi koriste ponašanje koje je slično našemu.
Znanstvenici sugeriraju da sposobnost praćenja pogleda pokazuje razumijevanje mentalnih stanja, ukazujući na "viši um".
Iako bi mnogi vlasnici pasa tvrdili da su njihovi ljubimci gotovo ljudi, znanstvenici sugeriraju da je vrlo teško dokazati da li ove odlike ponašanja odgovaraju ljudskom ponašanju.
Još se ne može sa sigurnošću utvrditi da psi imaju višu inteligenciju, već drukčiju. Znanstvenici misle da su se psi prilagodili ljudima i stekli vještine koje su im bile potrebne za preživljavanje.
Potrebne su društvene vještine da bi se preživjelo među ljudima. Izgleda da su psi u tome uspjeli.
ARABIJSKI LEOPARD NA RUBU IZUMIRANJA
Jedan od najrjeđih predatora na Bliskom istoku, arabijski leopard, nalazi se na samom rubu izumiranja. Nekad česta pojava na arabijskom poluotoku, najmanji u obitelji leoparda, tek tri puta veći od obične domaće mačke, obitava na obalnim planinskim predjelima Studijske Arabije, te na područjima Jemena, Omana i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Njegovo prirodno stanište se sve više smanjuje, a njegov prirodni plijen nestaje. Postao je toliko rijedak, da su znanstvenici vjerovali da je već izumro sve dok nije jedna jedinka pronađena, ustrijeljena od strane pastira 1992.
Od tada, znanstvenici pokušavaju odrediti barem približnu brojku koliko je arabijskih leoparda uopće uspjelo opstati. Vjeruju da se tek oko 150 do 250 jedinki sada nalazi u divljini, raštrkanih od Egipta na sjeveru, Crvenog mora, pa istočno preko Jemena, Omana pa sve do Indijskog oceana.
Težak oko 25 kg, i duplo manji od njegovog afričkog rođaka, arabijski leopard je žrtva ljudskog napretka.
Stada domaćih koza iskorjenjuju i uništavaju biljni pokrov koji je nekad hranio njegov prirodni plijen: arabijske gazele i divlje koze. Tako je leopard nagnan u zabačena područja da lovi koze, postajući tako meta ljutitih kozara.
Ali to je potaknilo da arabijski leopard pronikne u posljednji simbol borbe arapskog svijeta za zaštitu okoliša.
Sve je to dovelo da se nedavno vodeći lokalni znanstvenici na području zaštite okoliša udruže u nakani da sačuvaju i spase ovu ugroženu životinjsku vrstu koja se nalazi na samom rubu uništenja.
Najambiciozniji projekt koji se namjerava provesti jest uspostavljanje zaštićenih planinskih rezervata. To je jedan težak dugoročan projekt koji uključuje: prevladavanje stoljeća običajnog prava uzgoja koza na tim područjima, kupovanje potrebnog teritorija i dogovor oko prekograničnih rezervata.
Sharjah, treći najveći od sedam Ujedinjenih Arapskih Emirata, sada se nalazi u središtu plana za preživljavanje arabijskog leoparda. Uzgojni centar osnovan od strane vladara, Šeika Sultana bin Mohammed Al Quasimija, uspješno je uzgojio osam leoparda isada se nalazi u fazi uzgoja druge generacije leoparda u zatočeništvu.
Prošli mjesec, također je postao dom za Al Wadeia, divljeg leoparda koji je bio zatvoren u groznim uvjetima u privatnom "zoološkom" vrtu u Jemenu.
"Glavni cilj je utvrđivanje stvarnog broja leoparda koji se nalaze u divljini, te gdje se nalaze najbolje mogućnosti za prirodni rezervat" rekao je Christian Gross, direktor uzgojnog centra u Sharjah-u.
PSI SU INTELIGENTNIJI NEGO ŠTO TO LJUDI MISLE?
Prema najnovijem istraživanju, psi su vjerojatno mnogo pametniji nego što to većina ljudi misli. Znanstvenici su čak uvjereni da psi mogu brojati. Istraživači sa kalifornijskog sveučilišta Davis tvrde da psi međusobno komuniciraju različitim načinima lajanja, njihovom visinom i intenzitetom.
Stručnjaci za životinjsko ponašanje do sada su mislili da je lajanje samo način privlačenja pozornosti. Sada nova istraživanja sugeriraju da pojedini psi imaju različite vrste lajanja sa širokim značenjima.
Psi obično koriste visoke pojedine laveže kada su odvojeni od svojih vlasnika i niže, oštrije laveže kada stranci prilaze njihovom teritoriju.
Psi također znaju kad su im uskraćene slastice, zato jer posjeduju osnovnu matematičku sposobnost koja im omogućuje da procjene kada je jedna skupina objekata veća od druge.
Ali, da bi mogla brojati, životinja mora prepoznati da svaki objekt u kompletu odgovara pojedinačnom broju, i da je zadnji broj u nizu predstavlja cjelokupni broj objekata.
Robert Young sa Brazilskog Katoličkog sveučilišta je isprobao teoriju na 11 mješanaca koristeći pseće slastice.
Psima su bile pokazane slastice, te je potom spušten zaslon, te su promijenili brojnost ponuđenih slastica. Nekima je nadodan broj, nekima oduzet, dok je nekima broj ostao nepromijenjen.
Ukoliko su dodane ili oduzete psi su gledali slastice mnogo dulje, nego li su kad nisu bile dirane. Najvjerojatnije zato im se proračuni nisu slagali sa njihovim očekivanjima.
Psi su potekli od vukova, koji ne samo da imaju veliki neokorteks - centar u mozgu za rasuđivanje - nego i žive u velikim društvenim grupama.
Young vjeruje da se matematička sposobnost mogla koristiti kako bi izračunali koliko mnogo prijatelja i neprijatelja ima u čoporu.
INDIJA KLONIRANJEM VRAĆA AZIJSKOG GEPARDA U ŽIVOT
Azijski gepard, koji je izumro na Indijskom potkontinentu prije pola stoljeća, ponovo bi mogao nastanjivati indijske šume zahvaljujući projektu kloniranja i predsjedniku Irana.
Znanstvenici Centra za molekularnu biologiju u Hyderabadu rade na istraživanjima sa ciljem kloniranja ove ugrožene životinje. Za daljnji razvoj kloniranja potreban im je i živi primjerak azijskog geparda, životinje koja još živi samo u Iranu.
Suradnja između Irana i Indije započela je diplomatskim putem, točnije posjetom predsjednika Irana Mohammada Khatamija u siječnju ove godine. Predsjednik Khatami je obećao Indiji pomoć Irana u njihovom nastojanju da kloniranjem vrate azijskog geparda u Indiju.
Gepard koji se smatra najbržom kopnenom životinjom na svijetu, postiže impresivnu brzinu od 110 km/h, te je u prošlosti nastanjivao većinu Afrike i Azije. Ali upravo zbog svoje veličanstvene pojave postao je trofej mnogih lovaca. U 20. stoljeću porast ljudske populacije je povrh toga narušio njegovo prirodno stanište te iscrpio njegov prirodan plijen.
U prošlom stoljeću populacija azijskog geparda je brojila preko 100,000 jedinki. Nažalost populacija te veličanstvene životinje sada se procjenjuje na oko 9000 do 12000 jedinki, koliko ih je još opstalo u divljini. Većina populacije živi u Africi, dok oko 300 jedinki živi u Iranu, prema procjenama znanstvenika.
U Indiji, gepard je izumro 1952. godine, ali sada se Indijci nadaju njegovom povrataku, koji ne ovisi više o prirodi, već o znanosti.
Želja znanstvenika u Hyderabadu je nabaviti par geparda koji bi bili pokretači obnove cijele populacije.
Ukoliko se ne uspije doći do jedinki azijskih geparda, Indijci bi bili zadovoljni i uzorcima tkiva sa živih geparda, ukoliko je moguće iz Irana, budući da iranski gepardi pripadaju redu azijskih predatora, poput indijskih.
Takva istraživanja bi vrlo vjerojatno uključivala genetski materijal uzet sa stanice živih geparda, koji bi se potom implantirao u jajnu stanicu ženke leoparda, koja je genetički u bliskom srodstvu sagepardom. Produkt bi bio embrio koji bi se usadio u zamjensku majku.
Znanstvenici drže da je potrebno razdoblje od pet godina za kloniranje geparda ukoliko dobiju sav potreban genetski materijal koji im je potreban za kloniranje.
Kampanja za povratak geparda je samo dio indijskog velikog projekta kojemu je cilj spašavanje ugroženih vrsta od mogućeg izumiranja.
Institut u Hyderabadu stvara spermu, jajašca ugroženih životinja poput lavova i tigrova, ali i ostalih vrsta poput jelena i rijetkih ptica.
Kao najučinkovitiji način sprječavanja izumiranja životinjskih vrsta jest stvaranje velike banke genetskog materijala, sperme i jajašaca, koji se potom mogu koristiti za umjetnu oplodnju ili čak kloniranje, drže Indijci.
Ipak, znanstvenici priznaju da su čak i velika znanstvena postignuća ograničena oskudicom prirodnog staništa, čak i za klonirane životinje.
Čak i ako kloniranje geparda bude uspješno, njihova reintrodukcija u divljinu opet bi ih mogla zadesiti nesretna sudbina, budući da će biti premalo genetskog materijala da bi se osigurao njihov opstanak.
KRIŽANJE U BLISKOM SRODSTVU DOVELO JE DO OPADANJA POPULACIJE VELIKIH PANDI
Znanstvenici i stručnjaci za velike pande zajednički ulažu napore za odabir genetski raznolikih parova koji bi osigurali rađanje zdravih mladunčadi velikih pandi.
Zbog čega? Statistički 78% ženki velikih pandi ne mogu rađati mladunčad, dok čak 90% mužjaka pati od sterilnosti, sve su to posljedice uzrokovane i dijelom zbog križanja u bliskom srodstvu. Ovih dana, u glavnom gradu kineske pokrajine Sichua, okupljaju se znanstvenici iz raznih dijelova svijeta. Njihov je zadatak razmotriti metode unaprjeđenja kvalitete i kvantiteta velikih pandi koji žive u zaštićenim rezervatima ili zoološkim vrtovima u Kini i ostatku svijeta.
Zbog njihova malog broja i razdijeljenog upravljanja, velike pande u zatočeništvu pate zbog križanja u bliskom srodstvu, a što utječe na kvalitetu njihove mladunčadi u različitim stupnjevima, drže stručnjaci.
Na simpoziju će se raspravljati o učinkovitijem upravljanju u idućih pet godina i provedbi plana koja će uključivati spajanje prikladnih mužjaka i ženki velikih pandi.
Širom svijeta postoji oko 100 velikih pandi koje uzgajaju i istražuju znanstveni centri. Više od 30 ih živi u Chengdu-u, glavnom centru za uzgoj i istraživanje velikih pandi. Manje od 1,000 obitava u divljini, a od toga broja 80% ih se nalazi u pokrajini Sichuan.
Istraživački centri za uzgoj velikih pandi širom svijeta združeno će raditi na provođenju analiza o nasljeđivanju i rodoslovnim istraživanjima, razmjeni smrznute sperme, uključujući i razmjenu velikih pandi.
Zajednički sa kineskim i američkim stručnjacima Chengdu Centar za uzgoj i istraživanje veliki pandi, započeo je prošle godine sa izradom prve banke genomskih resursa za ugrožene životinjske vrste.
Znanstvenici se nadaju da će spomenute metode uroditi plodom, povećavajući opasno ugroženu populaciju velikih pandi i spašavanje ovih ugroženih životinja od izumiranja
POLARNI MEDVJEDI IZUMIRU ZBOG GLOBALNOG ZAGRIJAVANJA!
Svjetska populacija polarnih medvjeda mogla bi biti izbrisana do 2100. godine ako se globalno zagrijavanje nekontrolirano nastavi, ističu stručnjaci za ekosustav Arktika. Prema prof. Andrewu Derocheru sa Sveučilišta u Alberti, izumiranje polarnih medvjeda bitiće neizbježno ukoliko se razvoj klimatskih promjena nastavi bez intervencije. Iako oprezan u određivanju vremenskog okvira, Derocher ističe da se promjene u sjevernom ekosustavu odvijaju tako brzo da stanište za 100 godina možda neće biti u mogućnosti podržavati populaciju polarnog medvjeda.
"Suočeni smo sa obimnim promjenama u smislu raspodjele polarnih medvjeda. Ali postoji previše varijabli da bi se moglo točno odrediti nešto poput izumiranja vrste. U biti sam optimist i vjerujem da će ljudi promijeniti smjer događaja smanjujući učinak globalnog zagrijavanja", rekao je prof. Derocher.
U Kanadi živi 15000 jedinki, što čini trećinu ukupne svjetske populacije polarnih medvjeda. Hrane se pretežito tuljanima, koji žive ispod leda u plitkim obalnim vodama.
Rastuće temperature utječu na debljinu leda, skraćujući tako njihovu sezonu lova i prisiljavajući ih da dalje od obale traže led dovoljno debeo da podnese njihovu težinu.
Kad jednom odu vrlo daleko od obale, brzo dolaze u iznimno duboke vode (preko 1500 i 2000 metara). Biološka produktivnost u takvom tipu voda se veoma razlikuje od one u plitkom kontinentalnom šelfu.
Globalno zagrijavanje također mijenja navike i raspodjelu tuljana, s kojima se polarni medvjedi hrane, utječući tako i na reproduktivni ciklus medvjeda. "Iako čudno, postoji mogućnost da će neki polarni medvjedi imati kratkoročnu korist od globalnog zagrijavanja. Postoje neka mjesta gdje je led suviše debeo te je loše stanište za tuljane, te bi se kao rezultat globalnog zagrijavanja ova mjesta moglapromijeniti u korist medvjeda. Ali ta su područja veoma mala i populacija polarnih medvjeda koju bi ta područja održavala čine tek mali dio ukupne populacije polarnih medvjeda."
Znanstvenici još nisu vidjeli dokaze smanjivanja populacije polarnih medvjeda, ali postoje rani znakovi nevolje.
"Tjelesna težina medvjeda u Hudson Bay-u se smanjuje i reproduktivne norme se mijenjaju. Led se u Beaufortovom moru mijenja. Ukoliko ne bude leda, neće biti ni polarnih medvjeda", ističe prof. Derocher.
Vuk se ubija, krivci se ne kažnjavaju
Sva pitanja koja nikada nisu bila postavljena, i odgovori na njih. Razgovor sa glavnim
voditeljem Udruženja za zaštitu vukova Hrvatske Andrejem Rendićem o aktualnom stanju vukova u Hrvatskoj, njihovoj ugroženosti i zaštiti, te djelatnosti i projektima Udruženja
Gospodine Rendiću, za početak recite nam nešto više o Udruženju za zaštitu vukova Hrvatske.
Misija Udruženja za zaštitu vukova Hrvatske jest: promicanje, poticanje i edukacija o potrebi zaštite i suživota sa vukovima i svim divljim životinjama. Cilj jest zaštita i očuvanje vučje populacije u Republici Hrvatskoj.
Rekli ste da se i bavite i zaštitom ostalih životinjskih vrsta. Kojih i zašto?
Osim zaštitom vukova, bavimo se i zaštitom ostalih divljih životinja, posebice smo svoju pažnju usmjerili na one najugroženije, a u tu skupinu svakako spadaju ris, medvjed, bjeloglavi sup, ali i morski sisavci iz porodice Caetacie, dakle dupini i kitovi.
Zašto je onda naziv udruge Udruženje za zaštitu vukova Hrvatske?
Prvenstveno zbog toga što je problematika zaštite vukova najdelikatnija i najteža, te smo stoga odlučili staviti vuka na prvo mjesto.
U jednom od mojih razgovora sa znanstvenicima koji se bave zaštitom dupina komentirali smo kako je zapravo dupina puno lakše štititi jer o njemu ljudi imaju vrlo pozitivno mišljenje, dok se s druge strane vuka gleda u vrlo negativnom svijetlu. Upravo zbog toga se zovemo Udruženje za zaštitu vukova Hrvatske.
Jeste li zadovoljni dosadašnjim radom Udruženja?
Uglavnom sam zadovoljan. Ali mjesta za napredak uvijek postoji. Nadam se da smo našim djelovanjem bar malo promijenili mišljenje ljudi o vukovima, a s time pomogli i u njihovoj zaštiti.
Suradnja sa drugim udrugama ili stručnjacima?
U našem djelovanju veliku podršku nam pružaju i znanstvenici s kojima surađujemo. Prvenstveno tu mislim na prof. dr. Đuru Hubera, dr. Josipa Kusaka, prof. dr. Hrvoja Gomerčića i dr. Martinu Đuras. Svima njima smo vrlo zahvalni na suradnji i potpori koju od njih dobivamo. Tko su sponzori Udruženja?
Naši sponzori većinom dotiraju sredstva za provođenje određenih projekatapoput Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja RH i američke organizacije Defenders of Wildlife. Ali uz njih tu su i ostali manji sponzori koji su nam uvelike pomogli, poput naših članova pokrovitelja.
Koje su vaše dosadašnje akcije i projekti?
Svakako najveći projekt je zasigurno edukativno-promotivni projekt "Vuk - povratak legende". Sa njime smo započeli prije mjesec dana i njega samo najduže pripremali. Razlog dugačkih priprema jest najviše u njegovoj opširnosti. Naime, projekt će obuhvatiti petogodišnji program edukativnih predavanja po srednjim i osnovnim školama Zadarske županije, ali i po ostalim dalmatinskim gradovima. Jedan od naših nedavno realiziranih projekata je i ova edukativna stranica koja ima za cilj isto edukaciju i mijenjanje predrasuda o vukovima.
Planovi za buduće akcije?
U ljeto 2003 planiramo na planini Velebit instalirati stijenu pomirenja "Reconciliation rock". Stijena simbolizira pomirenje vuka i čovjeka i cilj joj je poticanje na razmišljanje o potrebi suživota sa vukom kao jedan od preduvjeta za njegov opstanak.
To je inače projekt švicarske organizacije za zaštitu vukova, te s njima koordiniramo čitavu akciju. Takve stijene su instalirane i u SAD-u, Francuskoj, Njemačkoj, Švicarskoj, a uskoro će se i Hrvatska pridružiti tim zemljama.
Instalaciji stijene pomirenja vjerojatno će prisustvovati i predsjednica švicarske organizacije za zaštitu vukova gospođa Catherine Habegger.
Recite nam kakvo je trenutno stanje populacije vukova u Hrvatskoj?
Situacija nije dobra. Nedavno smo došli do saznanja da se stanje pogoršava. Prvenstveno tu mislim na slučajeve trovanja vukova od strane ljudi. Baš nedavno smo doznali da je i ubijen i vuk kojeg su stručnjaci sa Veterinarskog fakulteta u Zagrebu telemetrijski pratili u Gorskom kotaru. Znači vuk sigurno nije ubijen ciljano već to dovoljno govori o njihovom stradavanju od strane "naoružanih razbojnika" koji se šeću šumama. U svojim istupima često govorite da je zaštita vukova više deklarativna nego stvarna. Možete li to malo pojasniti?
Iako je vuk zaštićena i ugrožena životinjska vrsta čije se ubijanje kažnjava kaznom od 40 000 kuna, do sada nitko nije bio kažnjen zbog toga što je ubio vuka, ma ne samo vuka neko i dupina ili bjeloglavog supa. Stoga se ne radi o primjerenoj zaštiti budući da ona ne donosi rezultate.
Možda se ne provodi kažnjavanje krivaca jer se ne zna njihov identitet?
To nije točno. Imamo jedan od najboljih primjera koji to opovrgava. U Perkovićima 1996. godine skupina lovaca u zasjedi ubila je čak pet vukova. Taj slučaj do dana današnjeg nije kažnjen, iako podsjetimo, vuk je zaštićen od 1995. Tad se točno znao identitet lovaca koji su poubijali vukova, ali niti tada nisu kažnjeni. Doznao sam da je čak još jedan slučaj dospio na sud kada je još jedan čovjek prije godinu dana ubio vuka. On se tada branio da ga je vuk napao, tj. da ga je ubio u samoobrani, a to je smiješno.
Zašto? Zar vukovi ne napadaju ljude?
Niti u velikoj državi poput SAD-a ne postoji niti jedan zabilježen niti dokumentiran podatak da je zdravi vuk napao čovjeka, pa niti u Hrvatskoj. Vukovi ne samo da ne napadaju ljude, već se skrivaju i bježe od čovjeka. To je posljedica stoljetnog pokušaja ljudi da istrijebe vukove, pa su se vukovi naučili čuvati i držati podalje od čovjeka. Sud je u takvoj situaciji mogao samo zatražiti mišljenje dokazanih stručnjaka sa Veterinarskog Fakulteta u Zagrebu, tek onda bi bili zadovoljeni presudom, ovako smatramo da je ovakva sudska presuda prava lakrdija.
Recite nam nešto o prirodi vuka i njegovoj ulozi u eko sustavu.
Uloga vuka u zdravom ekološkom sustavu je vrlo važna. Vuk je selektivni lovac. Iako može uhvatiti zdravu životinju on pretežito lovi stare, bolesne ili slabe životinje sudjelujući tako i u njihovoj evoluciji, jer ostavljaju zdravije i snažnije primjerke da se reproduciraju.
Zbog čega je onda danas vuk na tako loše glasu?
Prvenstveno zbog sukoba interesa sa čovjekom. Naime kad su se ljudi počeli baviti intenzivnim stočarstvom, moralo je doći do sukoba. Najveću prijetnju mu danas čine nesavjesni "krivolovci" koji ga doživljavaju kao prirodnog neprijatelja, jer im lovi plijen koji oni nepravedno smatraju svojim, kao da im je to bogom dano. Čovjek se sve više miješa u prirodu i uništio je prirodnu ravnotežu do tog stupnja da ju je teško i popraviti. Po mom mišljenju vuka treba zaštititi i omogućiti mu prirodnu ishranu te tada bi napadi na ovce bili mnogo rjeđi i podnošljiviji.
Zbog čega mislite da bi napadi na ovce bili rjeđi? I zašto su sada oni toliko učestali?
Prvenstveno zbog nedostatka i nedostupnosti prirodnog plijena. Naime ovlaštenik prava lova koristi maksimalni dopušteni odstrjel divljači te to dovodi vuka u nezavidan položaj. Budući da mu je uskraćena prirodna ishrana i prijeti mu opasnost, prisiljen je da napada ovce. Ta nesretna kombinacija ga je dovela do ovako teškog položaja u kojem se danas nalazi.
Mediji se rijetko u svojim izvještajima trude prikazati pravu sliku i činjenice u slučaju vučjeg napada na ovce. Nikada se nije postavilo to pitanje zašto vuk uopće napada ovce i tko je kriv zbog toga. Tada se prvenstveno ide za okarakteriziranjem vuka kao krvoločne i sotonske životinje koja iz obijesti napada ovce i činiti seljacima štetu.
Zašto vukovi kad napadnu pokolju ponekad i do 15 ovaca?
Gledajte, tu bi se trebali konzultirati stručnjaci, ali oni se ne konzultiraju pa tada dolazi do netočnih izvještaja.
Po našem mišljenju, ali i po mišljenju stručnjaka vuk jako rijetko napada više od jedne ili dvije ovce. On uzima onoliko koliko mu treba, dakle ne više od jedne ili dvije ovce. Kada se dogodi ovaj slučaj koji ste spomenuli mišljenja smo da se tu radi prvenstveno o napadima divljih pasa na stoku, ali o tome se jako malo ili ništa ne govori. Kao da divljih pasa uopće nema.
Vi držite da divlji psi napadaju ovce a onda se za to okrivljuju vukovi?
U nekim slučajevima da. Po pisanju medija ispada da u Dalmaciji uopće ne postoje divlji psi, nego sva šteta na stoci dolazi od strane vukova. Jako je zanimljivo da na područjima gdje vukovi ne obitavaju, dakle mislimo na Istočnu, Središnju i Sjevernu Hrvatsku, na tim područjima dolazi često do napada divljih pasa na stoku. A onda budući da se za to ne mogu okriviti vukovi, jer ih nema na tom području, objektivno se govori o napadima divljih pasa na stoku.
Spomenuli ste ulogu medija koja u velikoj mjeri utječe na javno mnijenje. Koliko ste zadovoljni suradnjom Udruženja sa medijima.
Pa, imamo različitih primjera. Primjerice vrlo smo zadovoljni objektivnim pisanjem Slobodne Dalmacije, Zadarskog lista, Jutarnjeg lista, Hrvatskog Radija i Radio Zadra, te Gradske televizije. Ali ponekim medijima nismo zadovoljni.
Zbog čega?
Pa uloga medija jest objektivno sagledavanje cijele slike i konzultiranje obaju interesnih skupina, a ne pristrani prilozi koji prezentiraju samo jednu stranu priče, a upravo to neki i čine.
Proteklih dana u javnosti se dosta govorilo o Jasminu Stavrosu i njegovom fotografiranju u bundi od vučjeg krzna. Kakav je vaš stav o tome?
O tom slučaju smo rekli sve. Više na to ne želimo trošiti riječi
Stavros je ponudio i sponzoriranje vukova?
Nemamo komentara.
Na koji način bi se moglo riješiti pitanje vukova na obostrano zadovoljstvo, dakle i vukova i stočara?
Pa provođenjem mjera koje smo predložili. Prvenstveno osiguranjem prirodne divljači, a to se može napraviti samo revidiranjem lovogospodarskih osnova koje će ići za smanjenjem odstrijelnog kontigenta divljači. Potom bi valjalo provesti edukaciju stočara o načinima boljeg čuvanje stoke. Svi dosadašnji projekti Ministarstva koji su išli za tim ciljem nisu dali rezultata jer nisu bili kontrolirani. Podsjetimo Ministarstvo je u sklopu svojih akcija besplatnog dodjeljivanja tornjaka tornjaka stočarima u svrhu bolje obrane stada od vuka. Rezultatima nismo nimalo zadovoljni.
Zbog čega?
Pa prvenstveno zato jer se od trenutka dodjele tornjaka prestalo nadzirati i savjetovati stočare. Tada je dosta tornjaka i uginulo, što od gladi, što od nepravilnog postupanja prema njima. Oni koji su preživjeli ne služe svojoj svrsi jer su postali kućni ljubimci. A samo mali broj je u operativnoj funkciji, i ta stada nemaju problema od strane vukova jer se adekvatno štite.
Na koji način bi mogli osim stočara i bolje zaštititi i vukove?
Za bolju zaštitu valjalo bi nešto mijenjati u zakonu o lovstvu i zakonu o zaštiti prirode. Mi predlažemo ustrojavanje renđerske službe na cijelom području Hrvatske, a ne samo u nacionalnim parkovima.
Koja bi bila njihova uloga?
Njihova uloga bi bila rad na terenu, kontrola lovišta, zaštita ugroženih životinjskih vrsta. Tek tada bi se moglo govoriti o nekakvoj državnoj kontroli lovišta koja danas nije primjerena. Da jest ovakve stvari se ne bi događale.
Znači uz ove mjere koje ste predložili došlo bi do poboljšanja stanja?
Vuk sit, ovce na broju.
Australski znanstvenici pokušavaju klonirati izumrlog tasmanijskog tigra
Tasmanijski tigar (Thylacinus cynocephalus), poznat i kao tasmanijski vuk bio je mesožder-tobolčar. Tasmanijski tigar je bila životinja vrlo slična psu koja je nastanjivala australsku otočnu državu Tasmaniju. Izumro je u prošlom stoljeću, a sada se pokušava nanovo kloniranjem vratiti u život.
Posljednji tasmanijski tigar uginuo je 1936. nakon bjesomučnog lova na ove životinje, koje su farmeri okrivljavali za napade na ovce.
Projekt oživljavanja tasmanijskog tigra počeo je 1999., kada su znanstvenici iz Australskog muzeja u Sydneyu uspješno izdvojili DNA iz šteneta uginulog tasmanijskog tigra sačuvanog u etanolu. Nakon dvije godine iz još dva uzorka znanstvenici su uspjeli ponoviti postupak. Ukoliko uspiju u svojoj
zamisli, budući embriji tasmanijskog tigra će biti usađeni u njegovog najbližeg srodnika – tasmanijsku neman. Zbog složenosti postupka prvi klonirani tasmanijski tigar se očekuje u idućih 10 godina.
Cilj znanstvenika je klonirati dovoljan broj tasmanijskih tigrova, koji bi se onda mogli razmnožavati normalnim biološkim putem.
Znanstvenici ističu da im nije namjera stvoriti životinje koje će živjeti u laboratorijima ili zoološkim vrtovima. Želimo vratiti tasmanijskog tigra nazad u divljinu. Želja im je ispraviti osjećaj krivnje koji Australci imaju zbog istrebljenja ove životinje, a jedini način da u tome uspiju jest da vrate tasmanijskog tigra ponovo u život.
Kronologija povijesti tasmanijskog tigra
Što? Gdje? Kada?
3300pr.Kr Tasmanijski tigrovi nastanjivali su područje Australije, Papue Nova Gvineje, kao i Tasmanije. Dokaz njihova postojanja su mumificirani tasmanijski tigrovi pronađeni u pećinama pokraj Nullarbor Plains 1965, zajedno sa ostalim dokazima kao što su fosili, kosti i aboriđinske slikarije.
2000 do 200 pr.Kr Tasmanijski tigar nestje sa područja Australije i Papue Nove Gvineje, vjerojatno kao rezultat klimatskih promjena i sukoba sa predcima tasmanijske nemani, i kasnije dinga
1788
Europljani naseljavaju Australiju
1803
Europljani se počinju naseljavati u Tasmaniji
1824
Počinje uzgoj ovaca u istočnoj Tasmaniji
1830
Van Diemens Land Company uvodi prve nagrade za ubijanje svakog tasmanijskog tigra tvrdeći da napada i ubija ovce.
1888
Tasmanijski parlament izdaje nagradu za svakog ubijenog tasmanijskog tigra. Tasmanijski tigrovi su istrebljivani odstrjelom, trovanjem i gušenjem
1888–1909
Plaćeno je više od 2000 nagrada za kože ubijenih tasmanijskih tigrova. Bolest i gubitak staništa utjecali su na sve manju populaciju tasmanijskog tigra.
1926 Londonski zoološki vrt otkupljuje svog posljednjeg tasmanijskog tigra za 150 Ł.
1933
Zadnji tasmanijski tigar iz divljine je uhvaćen i prodan zoološkom vrtu Hobart.
7. rujna 1936
Posljednji tasmanijski tigar ugiba u tasmanijskom zoološkom vrtu Hobart. Od tada nije potvrđeno niti jedno viđenje tasmanijskog tigra.
1963-1980
Pod vodstvom dr. Erica Gulera obavlja se nekoliko istraživačkih ekspedicija u različitim dijelovima Tasmanije. 1966. pronalazi uzorke pokraj rijeke Whyte za koje utvrđuje da je dlaka tasmanijskog tigra. Ali niti jedna ekspedicija nije rezultirala konkretnim dokazom o opstanku populacije tasmanijskog tigra.
1986
Tasmanijski tigar se službeno proglašava izumrlim.
svibanj 1999
Australski muzej započinje sa istraživanjima, kako kloniranjem vratiti tasmanijskog tigra u život.
7. rujna 1999
Šezdeset tri godine nakon smrti posljednjeg tasmanijskog tigra the Rheuben Griffiths Trust započinje za financiranjem istraživanja o kloniranju.
may 4. 2000. Australski muzej objavljuje da je pribavljen dobar uzorak DNA uzet iz šteneta uginulog tasmanijskog tigra sačuvanog u etanolu.
may 2002 Enzimamatska replikacija DNA tasmanijskog tigra je uspješna, što je rezultiralo milijunima kopija neoštećenih DNA fragmenta tasmanijskog tigra. Po prvi put DNA tasmanijskog tigra ima mogućnost za primjenu u živoj stanici.
DANAS Istraživačke ekspedicije se i danas provode. Više od 300 viđenja je prijavljeno, ali do danas nije pronađen niti jedan vjerodostojan dokaz o živućem tasmanijskom tigru.
2002-2004
Sveobuhvatan program istraživanja u Australiji i šire
2004
Pronalazak prikladnog domaćina i istraživanje njegove reproduktivne biologije.
2005-2010 Izrada sintetičkih kromosoma i pokušaj oplodnje domaćina
2010
Moguće rođenje prvog kloniranog štenca tasmanijskog tigra
Eto t5o bi bilo to...mislim da je ovo najduži post u čitavoj povijesti svijeta...pročitajte neće vam škoditi...!!
|
