|
Odlučila sam da je krajnje vrijeme da napišem novi post... nije da ga dugo nisam napisala... ali prošlih nekoliko postova svodilo se samo na copy - paste neke pjesme... malo mojih komentara i to je to...
Ulovila me mala nostalgija moram priznati, prije sam puno više sebe davala u postove...
a sad mi se čini kao da je ovaj blog izgubio smisao...
Sve rijeđe, i rijeđe pišem postove... č
itam komentare, odgovaram na njih...
čitam o tuđim problemima... iako i ja imam problema...
dajem im savjete... iako sebi ne mogu i ne znam pomoć...
nekako više nemam volje pisat o tome...

Blog mi je toliko puta služio kao rame za plakanje, mjesto na kojem mogu olakšati svoju dušu...
mjesto na kojem ti se neznanci povjeravaju i koji te tješe...
u ovih godinu dana koliko ovaj blog postoji dopisivala sam se i komentirala s raznim ljudima... upoznala ih... preko njihovih blogova...
postoji puno slomljenih srca... ali postoje i ona slomljena srca koje je netko uspio izliječiti...
bilo mi je drago, i još uvijek mi je drago pročitati da je netko sretan... da je uspio...
želim da znadete da iako većinu vas ne poznajem, cijenim vas, i volim vas...

Više ne vidim razlog mog postojanja u ovom virtualnom svijetu...
čitala sam postove koje sam nekad davno napisala...
svaki od njih bio je poseban na svoj način...
svaki od njih u sebi je imao komadić mog srca.. moje duše... moje tuge... sreće...
a sad se pitam kamo je sve to nestalo?

Kao što naslov ovog posta govori... ja još vjerujem...
vjerujem da ovom blogu ponovo mogu dati dio mene...
vjerujem da opet može postati ono što je nekad bio...
uz malo truda sve je moguće...

Kao što vidite počela sam sa promjenama... imam novi dizajn...
kostur sam uzela od ...Evil Fairy..., ali slika je moja...
zašto jesenski ugođaj?... nije da obožavam ovo godišnje doba...
ali volim barem njen početak kad još nema kiša, magla, hladnoće...
volim kad lišće požuti i lagano počinje padati...
volim duge šetnje parkovima... i volim samoću...
da ako ništa drugo barem onda mogu razmisliti o nekim stvarima...
a samo lišće koje pada govori o tome kako je sve prolazno...
i nekako mi vraća nadu... lišće će pasti... drveće će ostati golo, usamljeno...
ali vratit će se proljeće... zelenilo... cvijeće..
i drveće će izgledati ljepše nego ikad...
smatram da je tako i sa nama ljudima...
sva ona tuga i patnja je sastavni dio naših života...
ali isto kao kod drveća... to će proći... s
amoća neće trajati zauvijek...
uskoro će u naš život stupiti netko tko će zapuniti prazninu...
netko tko će rascvjetati naš život... tko će nam vratiti sreću...

ništa se ne događa bez razloga... i kad tad svi dobiju ono što su zaslužili...
život je kocka... nikad ne znaš kad će ti se nasmiješiti.. i kad ćeš pobijediti...
ali u jedno sam sigurna...
ako u svom zadnjem trenutku pogledaš unazad i osmjeh ti se pojavi na licu...
znati ćeš da si uspješno živio, postigao što si htio...
znati ćeš da si POBIJEDIO...

Ovaj post i nema nekog pretjeranog smisla... ali barem su sve riječi ovdje napisane moje...
|