massal
05.02.2026., četvrtak
Ima li mržnje među nama?
|
Mržnja u današnjem svijetu Nažalost, svjedoci smo ratne kulture koja promiče nasilje, u kojoj se natjecanje promatra kao način života. Ranjivost i empatija, razumijevanje i tolerancija nisu nešto čemu smo naučeni, nego nešto što tek pokušavamo spoznati, usvojiti, prenijeti na buduće generacije. Naučeni smo tražiti opasnost i mrziti neprijatelja (ili sve ono što je drugačije od nas), a izgleda da se naše društvo bolje snalazi kada vidi krv nego kada vidi suze. Protuotrov mržnji su suosjećanje i opraštanje, kako drugima, tako i samima sebi. Povezivanje s drugima podrazumijeva otvaranje i suosjećanje. To ujedno znači da moramo otkriti i dati nešto od sebe da bismo mogli primiti od drugoga. Mržnja tome ne ostavlja prostor, nego odvraća osobu od bespomoćnosti, ranjivosti, nemoći, straha i srama. Stalno osluškujući opasnosti i percipirajući prijetnje iz okoline teško možemo čuti što nam netko drugi govori. Zašto smo spremniji na borbu nego na rješavanje sukoba? Zašto se ne trudimo više oko uspostavljanja mira i pravde, nego pristajemo na lake i moralno upitne prečace samo kako bismo postigli cilj? Najveća sreća u životu jest uvjerenost da smo voljeni – voljeni zbog toga kakvi jesmo, ili još više, usprkos tome kakvi jesmo. (Victor Hugo, pisac i političar) Prof. Marčinko objašnjava da treba biti oprezan s mržnjom, na način da je se proba prepoznati i razumjeti, što je bolje adaptivno rješenje nego da je se zaobilazi, kao da ne postoji. Onaj tko dopusti da mržnja njime ovlada stavlja preveliki teret na sebe i tada njegovo tijelo i psihosomatske reakcije preuzimaju račun neriješene mržnje. Cilj mržnje je uništenje, a ne oporavak. Ovo uništenje koje osoba koja mrzi upućuje drugome vraća se u konačnici suptilnim psihološkim mehanizmima njemu samom te stvara samouništenje. Upravo rad na sebi omogućuje suočavanje i s ovakvim kompleksnim emocijama, a koje su sastavni dio narativa koji se zove život. Zato je bitno, zaključuje prof. Marčinko, da se mržnja ne doživi isključivo kao jednosmjerna cesta, nego kao nešto što predstavlja izazov na koji treba odgovoriti. Šire opservirajući mržnju promatramo i “drugi smjer ceste” te shvaćamo da je mržnju moguće prevladati ili je barem staviti u podnošljive okvire. Tada i život postaje bolji. *Članak o psihologiji mržnje nastao je u suradnji sa psihijatrom i psihoterapeutom Darkom Marčinkom, predstojnikom Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb te redovitim profesorom na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. |
- 14:28 - Komentari (6) - Isprintaj - #
Veljača 2026 (1) Siječanj 2026 (2) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||