Puna sam inspiracije


Savršeno

Život mi je bio savršen. Barem po definiciji koju sam dobila od kolega. Imala sam najbolji posao na svijetu, stabilnu vezu i ono najbitnije, dobar auto. Šalim se. U jednoj sekundi sve sam to sjebala. U jednoj sekundi sam izgubila ne samo sebe nego cijeli svoj život. Sve ono šta sam htjela, sve šta mi je bilo bitno, i nju... Ljubav svog života. Još uvijek mi nije jasno kako je došlo do toga i koji događaji su predhodili tome ali eto... dogodilo se. Mislim da sam ovo htjela ispričati samo iz jednog razloga. A taj razlog je da ne moram njoj to reći u lice. Bilo mi lakše kad bi ona to našla i pročitala. No nažalost, nije tako bilo. Nemam pojma koliko je alkohola uopće u meni, ali čini mi se da ga ima dovoljno da završim ovu priču, i da joj objasnim da to šta sam napravila, ne znači da je ne volim. Njoj je to bio samo seks, a meni nešto treće. Netko mi je trebao, a ona je bila kilometrima daleko. Nije da nju krivim, ali da je tu noć bila samnom, ništa se od ovoga ne bi dogodilo. Marina me je navela na grijeh. Ali opet, ni nju ne krivim. Nitko me nije na ništa silio. Mogla sam to prekinuti kada sam htjela. Dakle, da ne odugovlačim. Anita, nikad nećeš znati koliko žalim za tobom. I nikada nećeš shvatiti koliko te volim. Nikad nećeš to osjetiti. Nikad više.

Anita me cijeli dan nagovorala da ju pratim na tu glupu zabavu. Stvarno nisam htjela ići no uspjela me nagovoriti. Kad smo došli na zabavu već mi je bilo slabo od tih ljudi obućenih po zadnjoj modi, sa svojim lažnim osmjesima i trendi stavovima. Anita je već našla nekog sugovornika i ostavila me da promatram slike koje mi uopće nisu imale smisla. Pravila sam da znam o čemu se i radi a u sebi sam crkavala od smijeha. Uzela sam čašu u naglom trzaju ruke i sjela na klupu izvan muzeja. U to je došla Anita do mene da me upozna s kolegicom koju je stekla na fakultetu. Mislim da su mi taj tren oči iskočile i nadam se da je bilo ne primjetno.
"Bek, ovo je Marina. Pričala sam ti o njoj. Skupa smo studirale.", veselo je rekla Anita.
"Da,da. Sjećam se."
"Ja idem završiti razgovor s... Vas dvije si pravite društvo dok ja završim.", otišla je i ostavila me samu s Marinom. Nisam znala šta da kažem. Gledala sam okolo naokolo.
"Dakle ti si ta. Nemaš pojma kolko sam se naslušala o tebi." započela je razgovor i sjela pored mene.
" Da, to sam ja. Ne znam šta si čula, nadam se da samo lijepe stvari.",nasmijala sam se i otpuhnula pramen kose koji mi je pao na oči.
"Znaš, pročitala sam, pa mislim da mogu reći, skoro sve što si napisala. Sve članke iz ------ časopisa."
"Koji ti se najviše dopao?"
"Definitivno onaj o ženskim emocijama. Poistovjetila sam se s njim. Kao da sam ga ja pisala. Čitala sam i nisam mogla vjerovati da još netko ima ista razmišljanja kao ja.", laskala mi je. Bilo mi je malo neugodno, ali spazila sam Anitu kako se provlači do nas i odmah mi je bilo lakše.
"Ja sam gotova, a to znači da možemo doma", aleluja rekla sam u sebi. Anita je zagrlila Marinu i poljubile su se u obraz dok sam ja nestrpljivo lupkala nogom čekajući polazak. Marini sam samo mahnula i valjda sam rekla da mi je bilo drago. U autu smo cijelo vrijeme šutile. Upalila sam radio da prekrije našu šutnju. Umjesto na mjenjač, namjerno sam stavila ruku na Anitino koljeno, osjetila sam da se uzmiče pa je nisam ni pokušala poljubiti. Došle smo doma i ja sam odmah otišla pod tuš. Inaće bi me Anita sljedila, ne i danas. 4 godine smo skupa u nikada mi se nije činila daleko koliko mi se sada čini. Sigurno je prolazno. Mama joj je umrla prije mjesec dana i još se oporavlja od šoka. Ne želim je silit, treba joj vremena. Zaspale smo isto bez riječi. Ona nije radila pa je imala cijelo dopodne samo za sebe. Ja sam krenula na posao i na putu do tamo razmišljala sam s čim bi ju oraspoložila. Odlučila sam da ću doći ranije s posla, pokupit nešto za jest i piti i žuriti se doma. Na poslu sam samo morala potpisati par papira i slobodna sam do ponedjeljka. Usput sam se zaustavila u trgovini te se žurila doma. Htjela sam ju iznenaditi pa sam auto parkirala ispred kuće od susjeda, otišla na stražnji ulaz ali vrata su bila zaključana a Anita je glasno slušala muziku i nije me čula da zvonim. Tražila sam ključeve po torbici i konačno ih našla te gurnula ključ u bravu ali pogled mi se zaustavio na Aniti, bez ijednog komada odjeće na sebi sjela je na trosjed. Usta su joj se micala kao da priča s nekim i onda sam vidjela njega. Njegove prljave ruke kako je diraju po cijelom tijelu. Njegovo dupe dok se zabijao u nju. Njezino lice prepuno užitka. Odmakla sam se od vrata. Nisam htjela da me vide. Nije me to ni pogodilo tako jako koliko sam mislila da je. To je bio samo sex. Valjda se zaželila batine. Taj tren sam sklopila pakt sama sa sobom, da nikada to neću spomenuti, dok god sam živa. Bilo je teže nego šta sam mislila, nisam mogla izbaciti tu scenu iz glave, svaki put kad sam ju dodirnula, sjetila sam se njega. On je postao dio naše veze, nesvjesno. Svaki put kad sam ševila nju, bilo je kao da nas je troje, on je bio u mojoj glavi, a ko zna, možda i u njenoj. Taj stranac, kojem ne znam ni ime, bilo je povezan samnom. Danas sam se sjetila da sam vidjela Anitu na onoj zabavi kako priča s njim. Da, to je bio on. Gadio mi se. Previše sam voljela Anitu tako da sam pokušavala to zaboraviti. Sve u meni mi je govorilo da bi joj trebala reći, da bi mi bilo lakše. Nisam mogla, pokušala sam par puta ali uvijek bi ostala bez riječi. Znam da bi ju to natjeralo da se još više zatvori u sebe, možda bi to bio i kraj naše veze tako da to nije dolazilo u obzir. Nekome sam se morala povjeriti, to sam i učinila taj dan. Anita je otišla van, možda čak i kod njega, nemam pojma. Dok je nije bilo Marina je navratila da joj ostavi neke svoje fotografije. Donjela je i bocu vina. I tako smo pile i pričale i u jednom trenutku sam se izgubila. Ne pijem, i to vino me je raznježilo i deprimiralo. Počela sam plakat. Nisam mogla doći do zraka kolko sam jecala. Marina me je zagrila i pitala me što je bilo, jesam li dobro? Nisam bila.

"Htjela sam ju iznenadit, došla sam ranije s posla a ona plazila po nekom liku", Marina me još jače zagrila i rekla je da će sve biti u redu. Znala sam da neće. Znala sam da moja najgora noćna mora čeka da se ostvari. Svejedno sam to napravila, poljubila sam ju. Sav moj bijes i ljutnja se je pretvorila u strast, sve to sam usmjerila na Marinu. Bila sam tolko gruba da sam joj ostavila tragove svojim noktima duž cijelih leđa. Dok sam se ja izvijala na istom dvosjedu kao i Anita, s Marinom među nogama vidjela sam Anitu kako stoji na vratima s crnilom u očima. Marina je stala i okrenula se prema Aniti. Sve tri smo šutile. Anita je otišla, pustila sam ju da ode. Ne znam šta bi joj uopće mogla sad reći. Jedino na šta sam mislila je kako sada zna kako je meni. Osjeća isto šta sam i ja kada sam ju vidjela s njim. Zna bez da sam joj išta morala reći. Onda je usljedio najgori osjećaj koji sam ikad doživjela. Taj tren mi je duša umrla. Taj tren sam prestala biti ja i postala sam čudovište. Marina se je počela oblačit. Primila sam je za ruku i zaustavila.

"Ostani samnom", rekla sam joj dok su mi suze klizile niz obraze na njeno rame. Cijelu noć me je ljubila, mazila. Ležala sam s glavom na njenom trbuhu dok mi se ona igrala s kosom. Jutro je brzo došlo i ja sam zaspala na njoj dok mi je šaptala kako misli da se može zaljubiti u mene. Kad sam se probudila nije je bilo. Ostavila mi je broj mobitela i adresu na kojoj se trebam pojaviti navečer. Mislila sam na Anitu dok sam se tuširala. Obukla sam se i pogledala u telefon i odlučila da ju neču nazvati. Prerano je. Sjela sam u auto i otišla na adresu koju mi je Marina zapisala.

Vjerovatno je to njena kuća. Ogromna je. Možda ju je samo iznajmila dok je u gradu. Vrata od terase su bila otvorena pa sam ušla unutra i zazvala je. Silazila je stepenicama u crnoj haljini, kosom svezanoj u rep, s osmjehom na licu. Došla je do mene i primila me za ruku te ju obavila oko svog vrata i nježno me poljubila. Cijelu noć smo provele u krevetu. Cijelo vrijeme sam žmirila, nisam je mogla gledat, nisam mogla ni vjerovat šta radim. Kroz prozor se već vidjelo narančasto sunce u daljini, Marina je gledala u moje oči dok joj je ruka vrludala po mom trbuhu do mojih gaćica. Zaustavila sam ju i bacila sa sebe. Čvrsto me je uhvatila oko vrata i popela se na mene. Krenule smo opet sve ispočetka. Gledala sam ju ravno u oči dok nismo obadvije počele drhatati. Onda sam ju odgurnula,zgrabila svoju robu s poda i Počela se oblačiti.
"Anita je ljubav mog života. Neću odustat od nje. Moraš to shvatiti."Sjela sam na rub kreveta leđima okrenutima prema Marini.
"Ovo sad prestaje. Gotovo je. Bježim od tebe. Ja sam zlo, a ti si... Želim te, a to je grijeh", počela sam zakopčavat košulju.
"Ostani noćas samnom, uz mene, budi samo moja",zagrlila me je s leđa i usnama mi dodirnula vrat. Legla se je na prsa i pozivala me da ju dodirnem. Nisam.

"I ja plačem, ali ne vidiš moje suze. Želim da me osjetiš kako ja tebe osjećam ali znam da nikad nečeš." rekla je drhtavim glasom a ja sam stavila glavu na njena leđja i škakljala ju suzama dok nismo zaspale.
"Žao mi je što te budim, ali morati ćeš krenuti uskoro. Muž me nazvao, dolazi ranije kući", nešto je puklo u meni. Možda nisam dobro čula.
"Muž?"
"Da, pa svi znaju da sam udata. Zar ti nije Anita rekla?"
"Ne. Čekaj. Ti si udata? I sad mi to kažeš?, ustala sam i sišla niz stepenice.
"Nemoj bježati, to nije rješenje, moramo to razčistiti", vikala je zamnom. Ja sam stala držeći ključ u vratima od auta.
"Moraš shvatiti razliku između tebe i mene, mog supruga i mene, to je nešto totalno drugačije", pogledala sam ju, i znala sam da je ne želim više nikada vidjeti.

"Tko si ti, dovraga?", rekla sam.
"Netko kome je jako stalo do tebe", odgovorila je.
"Jebi se!
"Bek..."
"Ne diraj me!", još mi se suze na obrazima nisu ni osušile a po njima cure nove. Okrenula sam se i otišla. Ne želim je više nikada vidjeti. Da nje nije bilo, sve bi ostalo savršeno. Ja bi se pravila da nisam vidjela Anitu s onim muškarcem, prebolila bi to. I život bi nastavio svojim tokom. Sad je pak sve tako jako zakomplicirano. Cijeli svijet mi se srušio. Iz raja sam pala u pakao i tlo mi gori pod nogama.

Našla sam se na putu do Anite. Do kuće u kojoj joj je do prije mjesec dana živjela mama. Smišljala sam što ću joj reći prije nego pozvonim, no u sebi sam znala da čim ju vidim da će riječi same izletit iz mojih ustiju. Pozvonila sam i čekala. Otvorila je vrata i rekla mi da uđem. Sjela se je na krevet i čekala da nešto kažem. Na licu sam vidjela da je plakala. Možda ipak imam šanse. Znam da joj falim. Pa nismo skupa 4 dana, već 4 godine.

"Nisam te htjela nazvati, ni vidjeti, jer sam željela biti sigurna da mogu napraviti ono što znam da ćeš tražiti od mene. I zato ti sada obećavam da je više nikad neću vidjeti, da više nikada neću pričati s njom i da više nikada neću ni pomisliti na nju.", rekla sam sa suzama u očima govoreći si u sebi da ne smijem sada zaplakati, da moram samo misliti na to što ću reći Aniti. Ona me je samo gledala. S najtužnijim očima na svijetu, taj pogled mi je bio nepoznat, nikad me nije tako gledala.

"Nedostaješ mi.", izustila sam dok mi je jedna suza klizila niz obraz i kad sam već osjetila njezin kiselo-gorak okus u ustima rekla sam :"Ali još više od toga, trebam te i mislim da ne mogu živjeti bez tebe. Prekinula sam s njom", Anita je samo šutila a ja više nisam znala šta da joj kažem. Pogledale smo se, i vidjela sam da joj se ruke tresu, znala sam da sljedi bombardiranje. Znala sam da sad dolazi ono najgore. Došlo mi je da povraćam, sama sebi sam bila odvratna. Koja grozna tišina, ali radije bi tišinu nego nadolazeću oluju emocija i riječi, a znam da je to upravo tu, iza ugla.

"Kad si prekinula s njom", rekla je Anita, nije me ni pogledala u oči.

"Jutros sam joj rekla da si ti ljubav mog života i da nisam imala pojma šta radim i da je to najvjerovatnije bilo tenutačno ludilo." ogovorila sam.

"Jesi joj rekla u lice, ili preko poruke ili preko telefona?", nastavila je Anita bacajući još jednu bombu.

"Zašto je to bitno?", rekla sam, ne znajući na što cilja.

"Kucala sam ti na vrata u 4 ujutro, nije te bilo, nije bilo ni tvog auta. Zar si ju jebala cijelu noć prije nego što si joj rekla da sam ja ljubav tvog života?", uzela je času i zafitiljila ju u zid. Odmahla je rukama i ustala se s kreveta. Ja nisam mogla vjerovati da se to meni događa. Više sam imala osjećaj kao da sam samo promatrač ove fiktivne predstave. Krenula je prema vratima i izašla van. Nisam krenula za njom, nisam mogla. Treba joj vremena da sve to procesuira, u sebi znam da će shvatiti da smo nas dvije suđene jedna za drugu. Nije bilo bitno kad, ako treba čekat ću i do svog 80 rođendana.

Ostala sam sama, u toj velikoj kući koja je svake sekunde bez nje postajala sve većom, i sve više mi je bila nalik na moju tamnicu, samicu. Svaki milimetar te kuće me je podjećao na nju, svaka glupa sitnica koja je njoj bila dekoracija a meni smeće sad mi je postala umjetnost. Nisama znala šta da radim. Jedno mi je jadna stvar pala na pamet, a to je alkohol. Litre alkohola, dok god bol ne otupi, dok god ne prestanem osjećati svoje tijelo i osjećaje, dok god ne zaboravim kako sam sjebala ne samo svoj život, jer za to mi se sad fućkalo, ali sjebala sam nju za koju bi umrla bez promišljanja. Pomišljala sam na samoubojstvo, ali to ne bi mogla izvesti, ne mogu ni zamisliti da više nikad ne vidim Anitu.

Čula sam škljocanje brave. Samo Anita ima ključ, tako da to samo može biti ona. Čula sam njene korake kroz dnevnu sobu i približavaju se spavaćoj gdje ja sjedim na rubu kreveta. Djelovala je iznenađeno, valjda je mislila da ću biti na poslu. Laganim, usporenim potezom je upalila svjetlo i pogledala me. Pravila se je da me nema i krenula prema ormaru žurno grabeći svoju odjeću.

"Nije fer, ne daš mi ni da ti objasnim.", smireno sam rekla, valjda me sav taj alkohol opustio.

"Ništa nije pošteno, Bek. Uništila si sve šta mi je bilo bitno u životu.", odgovorila mi je trpajući svoje stvari u torbu.

"Mi to možemo preživjeti, Anita."

"Ne. Ne možemo."

"E pa ja to ne prihvaćam", ustala sam se kreveta i krenula prema Aniti. "Previše se toga događalo, samo sam ja radila i ti si bila ovisna o meni. Mama ti je umrla i ja sam mislila da moram upiti svu tvoju bol i biti tvoja stijena."

"Znaš šta. Onda se stvarno nadam da si se uspjela izpuhat s njom, da ti je ona olakšala i oprosti mi što sam od tebe očekivala previše.", skoz smireno je to izgovorila, bez emocija, okrenula se i otišla. Možda sam joj sad trebala reći da znam za njenog "prijatelja" ali nisam. To nije moglo poslužiti kao opravdanje za moju prijevaru.

"ANITA", izderala sam se iz petnih žila. No nije se ni okrenula.

Ja sam automatski posegla za olakšanjem, za tekućom gumicom, pokušavajući izbrisati sve loše šta sam napravila u ovih par dana. Glava me je bolila od svega toga, ne znam ni koliko sam tableta popila, 5, 10, 20, cijelu boćicu možda. Počelo mi se spavat, bila sam na izmaku snaga. Nisam mogla više ni plakati. Samo sam htjela zaspat da nju sanjam. Pogledala sam na njenu stranu kreveta, na njezin jastuk, morala sam ga dodirnuti da bih shvatila kako ona nije tu. Tada je Anita legla pored mene, bilo je je kao da sanjam. Sva bol je nestala, sve laži koje sam rekla su izbrisane i sve je kako je bilo. Sve je savršeno.