Evo jedna priča koja je nastala prije par minuta u nekom nevjerovatnom toku razmišljanja i nesanice. Uživajte!

Bilo je tmurno jutro, baš kako ja i volim. Odlučila sam otići na kavu prije nego padne kiša. Najdraži kafić mi je bio baš ovaj preko puta. Sjela sam se za svoj uobičajeni stol u kutu i naručila veliku kavu s mljekom. U cijelom kafiću bili smo konobar i ja, zato tu i dolazim. Zapalila sam cigaretu iako sam znala da će mi se počet vrtiti ali to je bio dio mojeg jutarnjeg rituala. Sad je 7:15 na satu pored banke. To znači da imam još otprilike 45 minuta a onda već polako i ostali narod dođe ovdje popiti kavu. Zagledala sam se u novine na susjednom stolu. Preljena da se ustanem i sama ih uzmem zamolila sam konobara da mi ih doda. Počela sam sa zadnjom stranicom s kratkim vjestima, jer ništa me ni ne zanima previše. Kad sam digla pogled s novina uoćila sam da se je netko sjeo za susjedni stol. Polako promatrajući osobu od pete do glave pomislila sam da još netko voli ujutro sam piti kavu. U tom trenutku sam pogledala osobu u oči i shvatila da i ona mene promatra. Ne volim buljiti, bar ne u nekoga tko je mi je tako blizu pa sam brzo vratila pogled na sliku u novinama i pravila se kao da čitam. Nije prošlo ni 10 sekundi i začula sam ženski glas.
„Imate li vatre?“
Ruke su mi automatski skočile na džepove na hlačama no upaljača nije bilo, pogledala sam na stol i locirala ga pored šalice s kavom. Nagnula sam se prema ženi i upalila joj cigaretu. Zahvalila se je i nasmijala.

Za par minuta smo već bile u žustroj diskusiji o meksičkim sapunicama i kako ih obadvije ne možemo smislit. Uskoro se je žena sjela za moj stol i diskusija se je nastavila. Predstavila se je kao Sara koja živi preko ceste. To mi je bilo čudno jer je isto tako rekla da je tu svako jutro no ja ju do danas nisam nikada vidjela, ni u prolazu. Naručile smo svaka po još jednu kavu, zapalile svaka svoju cigaretu s mojim upaljačem te nastavile s pričom i komentiranjem ljudi što su išli na posao ili kuda već ljudi idu u 8 ujutro. Nekako je bilo vrlo jednostavno s njom pričati, što je i čudno jer ja teško nalazim prijatelje i u neku ruku sam i dosta ne društvena. Došle smo do zaključka da ne volim istu vrstu muzike ali možemo slušati više manje bilo šta samo da nije domaće.

Nakon što smo se umorile od silnog mlataranja jezikom zagledala sam se u njezino lice koje je bilo blijedo kao snjeg, što je bilo malo čudno s obzirom da je 9 mjesec i da sunce piči ko blesavo. Kosa joj je bila crna, ravna do ramena i cijelo vrijeme se je mučila s jednim pramenom koji joj je padao preko desnog oka. Imala je savršena usta, nisam ih mogla prestat promatrati i nadala sam se da ona to nije primjetila. Nije bila klasično lijepa no nešto je bilo u njezinim tamnim očima, u pogledu, nešto mistično i mračno, kao da se iza tih očiju krije druga dimenzija, neki drugi svijet.

Počele smo pričat o filmovima i ja sam rekla kako sutra dolazi u kino Slagalice strave 3 i da silno želim to ići vidjeti.
„Ja isto to želim ići gledati ali glupo mi je ići sama.“- reče Sara.
„Pa i ja idem sama.“-odgovorila sam.
„Pa mogle bi onda ići skupa, zar ne?“- kaže sa smješkom.
„Da, mogle bi.“- rekla sam.

Par rečenica kasnije smo se rastale i dogovorile da se nađemo ispred kina u pola 19.
Krenula sam mrsko na posao, no odlučila sam da ću ostati nekih sat dva i izvući se van da neku novu krpicu za večeras. Na poslu je bila užasna strka a meni se ništa ne da raditi. Pravila sam se da radim neke tablice i kalkulacije bez da sam shvatila da mi mozak cijelo vrijeme ponavlja jutošnji susret sa Sarom u nedogled, kao gramofon ploču. Nakon dva sata nezainteresiranog rada i totalnog ne kreativnog posla odlučila sam se odšuljati do auta i pobjeći u grad u šopingiranje. Volim se zbegecati tako da se mogu obući samo u par butika u gradu. I tako je krenulo. Nove traperice, donje rublje pa cipelice, a kad je bal nek je bal, kupiću si i novu torbicu. Sljedio je još samo posjet kozmetičarki i ne baš tako bezbolna brazilska depilacija. Ostalo mi je vremena za jednu kavu prije nego što krenem naći se sa Sarom ispred kina. Popila sam kavu, namirisala se, zgrabila ključeve u foajeu i uputila se pogledati film s totalnom strankinjom.

Dok sam hodala kroz park promatrajući drveće i lišće po rastrganom asfaltu svakakve su mi misli prolazile kroz glavu tjerajući mi dlanove na znojenje i srce na ubrzano kucanje. Polako hodajući prečcem preko grubog bijelog pijeska ugledala sam Saru. Bila je prekrasna. Zastala sam i razmisla šta ja to zapravo radim. Jesam li normalna? Idem se naći s nekom curom o kojoj ništa ne znam. Još gore je bilo to što mi se nekako cura dopada i ne mislim na onaj dobar način nego...zastala sam ponovo. Nešto me je presjeklo u trbuhu kao da je pogodio grom. Htjela sam se okrenuti i otići kući, ali nisam mogla. Neka nevidljiva mračna sila me je doslovce vukla do nje. Nisam se ni snašla a već me je Sara prepoznala i žurno krenula prema meni s osjepljujućim osmjehom i zavodničkim pogledom ispod obrva. Htjela sam ju taj tren. Taj tren mi je došlo da ju primim za ruku i odvučem sebi doma. Da ju bacim na krevet i uzmem ju cijelu, da ju osjetim na sebi, u sebi, pored sebe u gorućem zagrljaju bez prestanka, bez granica i bez pretvaranja. Htjela sam ju pod svojom kožom, njene poljubce i dodire. Brz povratak u stvarnost me je ostavio bez daha kao da me je netko lupio šakom u trbuh. Probala sam udahnuti ali nisam mogla, nešto mi je zablokiralo sve dišne puteve, bila je to ona, njezin parfem.

„Pa di si? Ja sam već kupila karte“, rekla je uzbuđeno i primila me za ruku te uvela u kinodvoranu. Ja nisam mogla ni zinuti, a kamoli složiti normalnu rečenicu pa sam odlučila ne reći ništa. Provlačile smo se kroz grupe ljudi te se smjestile negdje pozadi, daleko od pogleda ljudi koji su također došli uživati u filmu.

Htjela sam nešto reći, ali nije išlo. Nisam je mogla ni pogledati. Gledala sam ljude oko sebe, kako se zabavljaju, isčekivaju početak filma. Svjetla se zagasila, pojavila se slova na platnu, osjećala sam se kao da sam po prvi put u avionu i čekam da poletimo. Muka mi je, tlo mi drhti pod nogama a pred očima mi prolazi cijeli život.
„Jesi uzbuđena?“, prekinula me Sara u razmišljaju te zaustavila morbidni tok misli koje su mi počele kvariti mozak.
„Jesam. Pročitala sam na internetu da je bolji od prva dva dijela“,rekla sam željeći zvučati pametno no ipak sam bila ponosna na sebe što sam uspjela zložiti čak dvije rečenice bez da sam zamucala i bez da mi je glas ijednom zadrhtao.

Minute su prolazile kao sekunde. Nisam mogla pratiti film. Blizina njenog tijela mi je totalno pomutila mozak. Na trenutke bi osjetila njezinu kosu na svom ramenu i sva bi zadrhtala. Na svaku grozljivu i krvavu scenu Sara bi se sve više nagnula na moju lijevu stranu i prekrila oči rukama. Počela sam pratiti film, nekako sam se opustila. Sara nije ni zucnula ni riječ otkako je film počeo pa sam mislila da će prešutiti i ostatak filma i to me je smirilo znajući da isto tako ni ja neću morati ništa reći. Film je bio napet, krvav i dolazila je odvratna scena. Sara je opet prekrila oči rukama i spustila glavu na moje rame. Pogledala sam ju i u tom trenu je ona podigla glavu i pogledala mene, pa moje usnice. Htjela sam ju poljubiti, ali nisam mogla. Kako da znam da li ona to želi? Osjetila sam njenu ruku na svom bedru i shvatila sam da smo na istoj stranici, u istoj knjizi. Da smo heroine tog čudnovatnog djela, još ne napisane poezije. Sva sam se tresla. Njene usne su bile samo par centimetara od mojih i već sam osjećala njezin dah na svojim. Baš u tom trenu se upalilo svijetlo i ja sam se osjećala golo, pred svim tim ljudima, pogledima. Brzo sam se ustala, nasmijala. Krenula prema izlazu. Ovo je bilo previše za mene. Samo da dođem kući. Samo da se maknem od svih ovih nepoznatih osjećaja. Skoro pa sam počela trčati dok mi je taj nepoznati osjećaj jeo utrobu. Sve je gorilo u meni, vatra osjećaja, misli koja pali sve na svom putu. Nisam to mogla podnjeti, zagrizla sam više nego što mi stane u usta i sad me to guši, ne mogu disati, ne mogu trčati, noge su mi teške kao da su od kamena, nešto me vuće unatrag, to je ona, to je njena ruka oko mojeg zapešća. Okrenem se i moje usne se sudare s njezinima. Njene ruke drže moju glavu i ne daju mi da pobjegnem, ni ne želim. Želim da ostanemo ovako, spojene jezicima,usnicama, tijelima i rukama, zauvijek. Želim je upravo ovdje, nasred ceste, pred svima. Želim je golu, njeno tijelo obavijeno mojim i tamom ispod plahte. Želim njene misli, dušu i sve njeno, zauvijek. Uvijek i zauvijek.