Nakon šezdesetak godina jahanja, bez ijedne oaze u pustinji, uspila sam na jedvite jade doć do svog blog editora.
Nije opće važno šta sam dehidrirala i šta mi se štumak zalipia za škina...ne, to stvarno nije bitno...
Bitno je da smo ja i moj editor opet zajedno u ljubavi.
Ova apstinencijska kriza mogla bi se u nekim segmentima poistovjetiti sa sexualnom krizom, no na sexualne krize sam navikla, makar se samo sjećala onih iz "mladosti"...
Ovaj moj blog je moja terapija, nešto ala Prozaca...
Zato ću sad prekrižit prste i držat fige sama sebi da ja i ovaj moj editor ostanemo zauvik zajedno.
Ajd i vi drž'te fige.
Da se ne moram prebacit na real Prozac ;)
I sad tek vidim da mi je nestalo moje dite sa bloga :( :( :(
Pretužna sam da bi ga išla tražit pa ako ga vidite, ovaj moj zadnji post sa komentarima i sa mojm malim anđelom, recite mu da se vrati doma .
Pošteni nalaznik dobit će žvaku.
|
