24.08.2001.-petak
Kroz poluzatvorene rolete sunce se probija lagano u sobu, milujući mi snene oči svojim zrakama.
Otvaram oči, a kraj mene leži ljubav.
Danas je dan D.
Selidba, moving, akcija.
Izlazim na balkon, upijam vruće ljetno sunce...na obzoru jedrilice paraju tišinu svojim jedrima.
Nešto me steže u srcu..neki nemir mi se uvlači u svaki atom moga bića.
Zašto?
Odlazim.
Možda zauvijek.
Napuštam svoj rodni kraj, svoje najdraže, svoje i ne tako drage, svoje kale, svoje more, svoj dom.
U kutu sobe nemarno leže spakirane torbe, mole me da ostanem, traže da ih raspakiram.
Ne mogu, ne želim, odlučila sam.
Slijedim svoju ljubav.
Srce bi ostalo na Hvaru jer je vezano za njega, jer je iskonski isprepleten sa svakom sikom i zelenim čempresom, ali Ljubav me zove.
I ja idem.
Još jednom da mi je prošetat rivom, još jednom da mi je pomilovat more, još jednom da mi je zaspat na plaži toneći u pjesmu cvrčaka i valova.
Zašto tako boli?
Zašto je čežnja tolika a još nisam ni zatvorila vrata roditeljskog doma, one poznate sigurnosti i topline?
Zadnji obiteljski ručak.-miris pečene ribe i vina.
Miris doma.
Miris ljubavi.
Spakirane torbe sada leže na zadnjem sjedalu užarenog auta.
Kraj njega stoji otac, mater, brat-obitelj.
Zadnji zagrljaj, majčinski poljubac...zabrinut očev pogled.
Primjetila sam mu suzu u oku, znate, nije mu lako.
Iako se vječno zajebavao kako će me prodat, poklonit, kako će me se rješit, vidim da mu se srce steže, vidim mu po titraju očnih mišića kako se ljetna nevera sprema, kako suze same sebi krče put ka suncu.
Teško je.
Otići od ljudi čija su djela i riječi uvjetovale svaku moju radnju, svaki moj otkucaj srca i udisaj zraka.
Nije patetično, iako se na prvi pogled možda i čini tako.
Krećemo.
Auto se vuče užarenim asfaltom, mamina ruka u daljini...sve je manja...nestaje...
Srce se stislo u grudima, čini mi se da će iskočit.
Nikad mi nije bilo teže predat kartu na brodu, nikad mi teže nije bilo ući u brod i pogledat more.
Oj vapore....
Izlazim na provu, želim sačuvat moj otok u najljepšem sjećanju, okupan ljetnim suncem, opjevan pjesmom turista, opijen nemarnom ljubavi dvoje mladih.
Jedna suza otkotrljala se iz oka.
A iza nje čitav slap.
Slomila sam se...od ljubavi, od čežnje, od tuge.
I dok sam se grcala u suzama, jedna ruka spustila se na moje rame.
Ruka moje ljubavi.
Odjednom je otok poprimio nebesko plavu boju, nasmijao mi se velikim kamenim zubima, rumenim licem i kosom boje sunca.
Nasmijala sam se i ja njemu.
Jer znam da ću se vratit, svakom prilikom, svakim praznikom, kad god budem mogla, a do tad ću ga grlit svojom ljubavi i svojim sjećanjem.
Odlazim.
Podižem pogled s tastature, a sa zida mi se smiješi velika slika moga otoka, moga doma.