"Danas je prošlo točno sedamdeset i šest godina otkad sam ja prvi put čuo cvrčka" rekao je barba Vijeko s osmjehom. Malo me takla ta rečenica. Ne postoji puno ljudi koji će na taj način sumirati svoj život. Svi mi, gledajući na svoju prošlost, obično tražimo velike trenutke, znamenite preokrete, bitna djela koja su ostavila traga, po kojima će nas pamtiti. A njemu su važni cvrčci. Tamo gdje se on rodio bilo je malo toga osim cvrčaka.
U dvorištu stare kamene kuće, ispod loze Babića, pijuckamo rakiju. Jutro je, već je polako krenulo ka podnevnoj vrelini. A mi smo taman s lozovače prešli na orahovac. Dogovaramo kako ćemo ujutro ići vaditi vrše. Samo, prije toga Vijeko na svojoj barki mora promijeniti jednu dasku. Pukla je, ne može se više zakvačiti veslo. Ima već spremnu drugu. Bit će to večeras pola sata posla. Imao je on i motor, ali ga je skinuo. Bolje mu je na vesla. Pitao sam ga zašto ne uzme plastičan brod, lakše je. Drvenog svake godine moraš na kraj, farbati, mijenjati što je propalo... "Nestabilno je to, pao bih ja u more..." izgovara se on. Ali nije to pravi razlog. Svu bogohulnost svog pitanja shvatio sam tek kad sam vidio spomenuti brod. Plavo bijeli čamac dug oko pet metara, bez kabine. Star devedeset i osam godina. I svaka godina ostavila je na njemu trag. Pun je brazdi, ureza, klimavih dasaka... Na površini je uredno pobojan, ali boja ne sakriva bore. Ni na Vijeki, ni na brodu. Njih dvojica idu jedan uz drugog i teško ih je zamisliti u nekoj drugoj kombinaciji. Pogotovo ne plastičnoj.
"Taj mi je brod ostavio otac"
"A kome ćete ga vi ostaviti?"
Malo šuti pa tiho reče... "Nikom."
Jedne godine, kada Vijeko više neće moći veslati, izvući će brod na kraj, da tamo stoji. Da se pokraj mora, a ne dotičući ga, polako rasuši i umre. Bit će to smrt onoga koji je vidio generacije, koji zna za vremena kada su brodovima žene iz Prekog išle u Zadar prati robu. Sjeća se i olujnog dana kojeg se nisu vratile, kada ih je more, i njih i bijele ispeglane gospodske plahte, uzelo za sebe. Kao što je uzelo mnoge prije njih. I kao što će još mnoge uzeti. Ali, možda je i to bolje nego raspasti se, osušiti, polako nestati... Brod više bez Vijeke ne može. Kao ni Vijeko bez broda.
Sutra, kad prije sunca pođemo vaditi vrše, reći ću sinu da pamti. Jer to što će sutra vidjeti i raditi, vjerojatno nikad više u životu neće imati priliku. Niti on, niti bilo tko iz te njegove iPhone generacije. Kada od barke ostane samo hrpa trulih dasaka i jedno veslo na zidu konobe, ispod kojeg će sezonski konobar grupi stranih turista servirati buzaru od japanskih škampa, uveseljavajući ih na četiri jezika, moći će se samo sjećati... broda, vrša i mora kakvo je nekad bilo...
Fotke s ribarenja
|
