Kada netko sjedne na bicikl i proveze se par kilometara, uslika par slika i napiše par rečenica, na kraju sve to objavi na blogu i nazove cijelu stvar „putopisom“, u najmanju ruku može se reći da se radi o vrlo pretencioznom činu. U svom životu radio sam sa sasvim dovoljno novinara i raznih PR eksperata da, ako ništa drugo, naučim da zapravo isključivo i jedino naslov prodaje priču. Tko bi ovo čitao da je na naslovnici blog.hr vidio nešto poput „Prašnjavi savski nasip: par slika i rečenica“? Ma hajde... S druge strane, da sam u naslov još nekako uspio ubaciti Grašu i Danijelu, to bi bio totalni hit. Imao bih hitova više nego Huljić hitova... ako me razumijete. Samo, malo sam se bojao sudske tužbe... i da me Thompson ne napuca... thompsonom... ako me razumijete... a sve u domoljubnom zanosu. Ili da me Grašo ne odjene u neki svoj metro kompletić. Ili, još gore, da mi ne otpjeva nešto... No, skrenuh s teme, odlutah kao neka sklerotična Baba Plutačica... Hajdemo k biti priče.
Nakon ne naročito stresnog, ali zato mučno-ljetnog radnog dana, odlučih se malo probiciklirati. Trebalo mi je određeno ispuhivanje. Iako po svom habitusu (kakva divna riječ, kako se sad sam sebi doimljem pametan) nisam biciklist, već mi se po drugi put u kratkom vremenu desilo da mi bicikliranje paše. Na nasip sam se popeo kod srednjeg mosta i okrenuo prednji kotač nizvodno, prema istoku, utakavši slušalice u uši.
A sada kratak osvrt na glazbu, da nađem makar malo alibija za pretenciozni naslov. Veliki mi je užitak vozati se okolo i slušati muziku. Posebno mi paše malo žešća i glasnija, ali šibati cestom i ne biti u stanju čuti auto iza sebe, zanesenog biciklista lako može dovesti u situaciju da svojim krhkim tijelom nekom suludom vozaču napravi totalnu štetu na autu. A kako nemaju svi kasko, bolje je ipak muziku slušati van prometnica. Ili makar glavnih. Moja play lista obiluje svakakvom muzikom po mom ćeifu. Istaknimo ovom prilikom Metallicu (zadnji album na kojem su očito zaključili da ima puno mjesta na CD-u pa nema skladbe ispod 6 minuta), Green Day (boy band koji misle da su pankeri), Iggy Pop (sušeni bakalar kojeg je neka sklerotična Baba Plutačica kupila prije 15 godina za Badnjak i zaboravila na njega, a on sad cijelo ovo vrijeme vjeruje da je punk pjevač), Hladno Pivo (bend iz Gajnica koji su nekad bili pankeri, ali se sada razumije što pjevaju) i Drop Kick Murphys (irski folk punk ljevičarsko-patriotski bend koji se već dva desetlječa svim silama grči da zvuči kao Hladno Pivo). Ne bih sad previše davio, no bacio bih samo mali fokusić na ove zadnje, čije sam dvije pjesmice tu prikačio. U svakom slučaju, malo je reći da sam uživao u zvučnoj kulisi.
Prvih par kilometara prošlo je kao subotom prijepodne u Bogovićevoj. Pregorene kvarc – tete rastrčavaju svoje skakučuće wonderbra grudnjake, svoje majice na bratelice s dubokim dekolteićima i sitnim znakom krokodilčića. Sakrivaju oči iza naočala s potpisom, dok njihovi metro mužići na biciklu za njima na povodcu vode zadihano psetance, koje pak super pasira uz njegove crvene capri hlače. Takve i slične spodobe hrpimice blokiraju put, pa jedva čekam da se malo maknem iz onog što svi mi i predobro poznajemo pod nazivom „Zagreb“. Ali, takav gad brzo nestaje svakim okretajem pedala.
Kilometar ili dva nakon što uređeni dio nasipa prestane i nakon što ružne industrijske konstrukcije zamjene stambene višekatnice, počinje vodozaštitno područje. Isprva me malo čudilo vidjeti znak „vodozaštitno“ u takvom ružnom okruženju, tko bi pio vodu koja se ovdje crpi? Ali kako sam odmicao zgrade su nestajale, puteljak uz nasip postajao je sve manji, a potom mi je pred očima pukla idilična slika (slika 1, slika 2, karta, satelit). Nekoliko tihih ribiča vrlo smirenih izraza lica okupilo se oko idiličnog jezerceta. Kućica s natpisom „Ribičko društvo Peščenica“. Tko bi rekao da ovdje tako nešto postoji? Ide li i predsjednik Peščenice ovamo kratiti svoje vrijeme, odmarati se od svojih dnevnih dužnosti? Jesu li ovo njegovi Brijuni?
Vozeći polako dalje, uz još nekoliko jezeraca i još više ribiča, asfalt zamjenjujem bijelom cestom. Uspentravši se na nasip, da vidim gdje sam, čudni mirisi koji su do mene dopirali već zadnjih par minuta pokazali su na svoj izvor (slika 1, slika 2). Planina „Jakuševac“ prostirala se s druge strane Save, još uvijek šira nego viša. Zasad. Imate sreće što još uvijek nije moguće fotografirati smrad. Na mojoj, pak, strani Save nalazili su se nasadi nekakvog povrća (slika 1, slika 2). Dosta toga raste u ovom smradu. I prašini šodrane ceste. Mljac povrće... ili ne baš.
Što dalje to tužnije. Između nasipa i Save sada je puno širi prostor koji obiluje puteljcima i dračem. Stabljike ambrozije ovdje se hvataju za ruke i plešu nepregledna kola, znajući da je ovo njihovo carstvo. Da sam alergičan vjerojatno bih tu skončao. Ono što je još gore, nije moguće proći više od sto metara a da se ne naiđe na neko divlje odlagalište smeća. Stare olupine veš mašina, vreće i vrećice, limene kante i sve unaokolo ljepljivo od izgorjelog ulja, nafte ili tko zna čega. Teško je povjerovati koliko je toga ovdje. Poslikao sam samo jedno takvo mjesto (slika 1, slika 2) jer mi je usred sve te gadarije pao mrak na oči, zgadila mi se i vožnja i slike. Ali vjerujte, na nekoliko kilometara vidio sam nekoliko desetaka ovakvih grozota. Gade mi se ljudi. Gade mi se moji susjedi kojima je lakše i ljepše napraviti ovaj užas nego odvesti svoje smeće na neko mjesto gdje se to organizirano odlaže. I gdje bi možda morao platiti par kuna. I oni od vas koji sada čitate, a koji ste navezli nešto od ovog – i vi mi se gadite, da znate. Brzo dalje, da ne gledam.
Kad se izađe iz šikare, kad granje i sve što ono skriva ostane iza vas, pogled pukne na novi most preko Save koji je sagrađen u produžetku Radničke. Ona preko njega izlazi na zaobilaznicu kod petlje Velika Kosnica. Most je lijep i sasvim bi sigurno pomogao rasterećenju ulaska u grad, samo da je Radnička cijelim putem proširena na četiri trake. Ovako, to je samo još jedan prometni čep i pitanje je do kad će to tako biti.
Još nekoliko kilometara i stigao sam do mjesta gdje autoput iz Varaždina, sada već zaobilaznica oko Zagreba, prelazi Savu (slika, satelit 1, satelit 2 – lijepo se vidi aerodrom Pleso s kojeg sutra idem na put). Tu sam uočio još dvojicu veselih ribiča. „Što je, rekreacija ili pecanje“ pitaju oni. „Rekreacija, da se iz kostiju ispuca posao i grad“. „Ah, mi samo dođemo autom i zabacimo udicu. Mi se tako smirimo.“ Sretno u pecanju dečki. Rekao bih vam i „Bistro“, ali na Savi bi to zvučalo kao ironija, pa bolje ne.
Nazad sam krenuo vrhom nasipa. Mislio sam da ću samo šmugnuti kući, da neću više stajati niti slikati. Da će me letargija EKV-a u ritmu okretaja kotača otpratiti do kuće, a da i ne primijetim. Ali, novi smrad me prenuo. Pa dokle više, koliko tog ima? Ali ovaj put izvor zadaha nije bilo divlje odlagalište, već postrojenje za pročišćavanje otpadnih voda Struge (slika, satelit). Kad sam bio tamo odmah sam shvatio da je u pitanju neki kolektor, ali nisam točno znao kakav i što. Tek sam kasnije prosurfao i vidio. Da, ljudi moji, to što mi kakamo i piškimo, i to nekamo ide. Što dalje od naših očiju i noseva, velite vi... da. Ali i to je nekamo. I u nečije susjedstvo. Ne volim one fanatične ekologe, idu mi na jetru oni koji svaki dan na posao idu autom i u ljetu ne izlaze iz klimatiziranih prostora, ali zato skupljaju potpise na Cvjetnom trgu protiv ove ili one elektrane... ali ova količina gadarija polako počinje uzimati danak i kod mene. Ljudi moji, mora li ovo ovako?
Nasip dalje vodi između olupina, pokraj sklepanih kućica romskog naselja. Grupa mladih Roma stoji na nasipu, prati me pogledom. Da su kojim slučajem svirali, možda bih ih i nazvao Cigani. Ovako su bili samo jadni. Nisu zaslužili taj naziv, koji mene podsjeća na noć, violinu, splav, pun stol i razbijenu čašu. Zapravo, vidjevši ih ovakve najviše su me podsjetili na Perhana i njegove, iz Kusturičinog filma. I pas koji kenja nasred puta, i zmusana klinka s prevelikom majicom, s natpisom „I'm everybody's girl“. Koji kliše. Čitam što sam napisao i čudim se sam sebi. I ovo je Zagreb. Jeste li ga ikad vidjeli?
Minute idu, kilometri idu... već sam na uređenom dijelu nasipa. Gužva... šminkeri i metrići sad se doimaju nestvarno. Pa još prije par trenutaka sam bio skoro pa u indijskom slamu, među govnima... Zgrada HRT-a na Prisavlju nekako iznanađujuće hitro skače pred mene. Tu sam i kraj je.
Nije bilo puno kilometra, ali oko mene se izvrtilo dosta kulisa, skoro pa dva svijeta. Sad sam nekako smiren, umoran, uljuljkan. I nije me briga. Zapravo, svim teškoćama, cijeloj svakodnevici, politici koja nas zasipa sa svih strana, krizi, Jaci, HŽ-u... svima... a najviše onom bahatom balavcu koji me na nasipu pokušao preplašiti pa da padnem s bicikla, a kojem sam punog srca pokazao srednji prst... svima njima posvećujem pjesmu s s play liste koja odlično oslikava moje trenutno raspoloženje.
A tko su Babe Plutačice? Ljudi moji, pa moram i u idućim tekstovima o nečem pisati, zar ne?
P.S. Ovo je moja frizura nakon što sam skinuo biciklističku kacigu :-)
