02.08.2009., nedjelja
Felga ti sama beži...
Ivan
Redovito se pentra po planinama, što biciklom a što pješice. Obišao Alpe, planine po Škotskoj, bio u Ukrajini biciklom. Obožava manifestacije poput „tko će se u 24 sata više puta popeti na Sljeme“. Bicikl nadograđen hrpom frajerske opreme, dobra kaciga, sintetička majica za trčanje, na leđima mini takmičarski ruksak. Biciklističke gaće „s pelenom“, tene s kopčama tako da na biciklu nema pedale već samo nekakav docking station gdje mu se tene nakače (čudo jedno).
Marko
Svako jutro prije posla ide u teretanu. Prošao Alpe i što ja znam što još biciklom, a svaki vikend ide na Sljeme. No, po cesti je zadnji put bio na Sljemenu 1995. jer je to za curice. Po planinarskim stazama mu treba manje od sat vremena. Suludo dobar bicikl, frajerska kaciga, biciklistička majica s džepovima iza, bicke „s pelenom“ i naravno, čarobne tene/pedale. „Strong silent type“, rekli bi u američkim filmovima.
Ja
Bivši košarkaš, iz doba kad su utakmice imale poluvremena a ne četvrtine. Rekreativni jiu jitsu borac, u zadnje vrijeme malo i plivam. Najviše vremena provodim oko roštilja i butelje vina. Parketi se povijaju pod pritiskom mog čunjastog torza. Bicikl kupljen pred 21 godinu, od jedne od prvih plaća. Prekjučer dokupio novi sic, da mi hemoroidi ne izbiju na oči van, budući da nemam „gaće na pelenu“. Kaciga za 50 kuna, izgledam kao gljiva. Rukavice za teretanu, reklamna pamučna majica, gaće od Kineza. Obične pedale kupljene prije par godina, prijašnje sam polomio. Stare tene slične starkama. Na leđima ruksak iz vojske.
I tako, toga jutra, mi krenusmo na Sljeme cestom.
Do cilja 9,7 km: Slikamo se, smijemo, šalimo. Sjedamo na bicikle i krećemo. Ja odlučujem biti konzervativan i stavljam prijenos na dosta nizak stupanj. Dečki se ne poznaju međusobno pa ćaskaju da vide tko su im zajednički frendovi. Ti fanatici se uvijek znaju između sebe. Nešto kao Al'Quaida.
Do cilja 9,2 km: Hm... malo mi je teško. Ali neću pokazati. Neprimjetno spuštam omjer zupčanika da mi bude lakše, ali odmah i usporavam. Dečki odlaze malo naprijed. Naravno, poznaju desetke zajedničkih ljudi.
Do cilja 8,6 km: Huh huh... teško se diše. Skoro sam dokusurio prvu bocu vode (od dvije koje imam). Ivan je skužio da sam usporio, ali kaže da ne želi voziti krugove oko mene. Obećao je Ivanki da neće.
Do cilja 7,7 km: Teško dišem, ali pedaliranje nekako postaje još teže. Marko mi se prikrao straga i ceri se kao lud. Svojom prednjom gumom struže o moju zadnju: „Malo pedaliranja pod opterećenjem, he, he ,he...“. Sunce mu.
Do cilja 6,5 km: Definitivno sam na najnižem stupnju prijenosa i planiram tu ostati do kraja. Gorkog kraja. Marko je malo podivljao zbog „brzine“ kojom se krećemo i odjurio u šumu. Čujem ga kako skače biciklom, vere se po deblima i što ja znam što.
Do cilja 5,7 km: Marko ispada iz šume na cestu s osmjehom na licu. Malo se smirio. Ivan gleda kupine uz put i razmišlja da stane ubrati koju. Lako me sustigne. Prestiže nas lik koji veselo fućkajući pedalira uzbrdo, dok ruke ima prekrižene na prsima. Mrzim ga.
Do cilja 5,2 km: Ivan je definitivno pukao. Staje i bere gljive. Ja nisam točno siguran kako se zovem. Prva boca vode davno je otišla, druga je na pola. Kroz nepoznat vremenski period i kroz maglu vidim da nas Ivan sustiže. S gljivama.
Do cilja 4,0 km: Stajem na ugibalištu da uhvatim zraka. Ivan me pita da li smo mi to sada na križnom putu, ono – postaje i tako to. E, Ivane moj. Nisam siguran hoće li mi samo dvanaest zaustavljanja do vrha biti dovoljno. Marko ponovo odlazi u šumu.
Do cilja 3,2 km: Ivan mi daje svoju vodu. Ivan i Marko se sprdaju da bi bilo fora da mi se da infuzija, a onaj metalni stalak s kotačićima na kojem vrećica od infuzije visi mogao bih držati rukom i voziti kraj sebe. Suludi vozač u plavom Mini Morisu u rally stilu prohuji pokraj nas. Ivan se baca u jarak. Ima pravde...
Do cilja 2,2 km: Stajem i naslanjam se na bicikl. Ne znam da li da povraćam ili samo da legnem. Ne pričam ništa već dulje od sat vremena. Noge ne slušaju.
Do cilja 1,2 km: Hvata me luđačka glad i slabost. Očito sam potpuno ostao bez šećera. Proklinjem jer nisam uzeo sušenog voća, kao što sam planirao. Ivan me tješi. I Marko. Ali ne dopire do mene. Pješakinje koje sam vidio prije pola sata nas prestižu.
Do cilja 0,9 km: Na raskršću prema Tomislavcu liježem na klupicu. Popio sam svima svu vodu. Penzioner sa štapom i parkinsonovom bolešću nas prestiže. Slijep sam i gluh. Što mi je ovo trebalo? Ubijte me sad.
Do cilja 0,0 km: Jes, jes! Najbolji sam! Hrabar, čvrst, brz, jak, nepobjediv!!! Daj ovamo taj višnjevac Ivane, da zalijemo. Huraaaaa. Na vrhu sam Svijeta. Nakon samo dva i pol sata.
Marko i ja smo sjeli u restoran i maznuli grah s kobasicom, piva Velebitska, pola litre. Ja sam na to drapio i štrukle. Ivan nije ostao jesti, žurio je na vlak a potom vozati se biciklom po Gorskom Kotaru. Valjda sam mu malo dojadio. Nizbrdo je bilo super... juhuuuu... malo paziš na šljunak, rupe i zavoje, ali nema pedaliranja. Na jednom mjestu je Marko šibao 72 km/h. Kući sam stigao oko jedan, legao i zamr'o. Već oko šest sam uspio ustati. I skoro da mi uopće nije bilo mučno.
Jedva čekam iduću priliku.
A slike su ovdje.
|
- 11:51 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
