Moj bolnički cimer ima nešto manje godina nego moj otac. Totalno je ok tip i dobro smo se složili. Zajedno gledamo UFC s mog laptopa, pričamo priče o djeci i unucima, provociramo medicinske sestre, na što nam one uzvraćaju hihotanjem ili dernjavom – kako koja.
Nas dvojica smo došli i do nekih jednostavnih životnih istina.
Sve je krenulo kad sam se ja vratio s operacije i nisam mogao niti smio ustati iz kreveta. S druge strane, trebao sam piti puno tekućine, a i natočili su mi dvije boce infuzije. Iz operacijske dvorane su me dovezli negdje oko podneva, a do pet popodne trbuh mi je već bio tvrd od prepunog mjehura. Spinalna anestezija polako je počela popuštati tako da sam noge već polako počeo osjećati, a i bol u mjehuru također. Došla je medicinska sestra, dala mi gusku i rekla da se popišam. Koliko god se trudio, još uvijek nisam imao kontrolu nad sfinkterom i niti kap nije izlazila. Idućih dva sata prošlo je u borbi do zadnje kapi... mokraće, ali opet ništa. Sestra je navraćala još par puta i kroz šalu mi davala podstrek tvrdnjama da njoj nije nikakav problem uvesti mi kateter. Tada mi je jedina misao, jedina želja, ono na što se sveo sav moj bitak bila: „Da se bar mogu popišati!“ Nakon nekog vremena sam zaključio da je prevelik trud kontraproduktivan, nataknuo gusku na ćunu (jebote, kako ovo zoofilski zvuči) i krenuo čitati knjigu. Za pola sata guska je bila puna. Ja, naravno, nisam ni osjetio da pišam.
Idući dani su također prošli u željama. Punio sam u gusku desetak puta dnevno (valjda od infuzije) i osjećao sam se smrdljivo i zapišano. I bilo me sram pred sestrama i tehničarom, koji su s puno strpljenja odnosili moju pišalinu. Razmišljao sam samo o tome kako bih htio ustati se i otići sam na wc. Onda sam jednom ustao i na štakama odskakutao do zahoda, noseći u vrećici dren u koji mi se cijedila sukrvica iz koljena.
Teško mi je bilo kretati se s drenom. Osim što sam glupo izgledao s vrećicom (kao da nosim nešto s tržnice) boljelo me je, a i nisam mogao spavati. Želio sam da ga izvade. I izvadili su ga.
Želio sam i hodati okolo bez štaka. Sada hodam.
Danas želim izići iz bolnice. A želim i karte za belu, da se malo zabavimo. A i ne bi bilo loše da imamo kakav televizorčić...
Danas mi je cimer rekao: „Sjećaš li se, prije neki dan si se samo želio popišati. Sada to imaš, i još puno više, a ipak nisi zadovoljan“. I u pravu je.
* * *
Ostali cimeri nisu tako produhovljeni. Jedan ima 62 godine i nikad prije nije bio kod doktora. Ni sada ne bi bio, ali je pao s kruške. Doslovce. Zamislite samo, čovjek je mogao proživjeti cijeli život a da zdravstveni sustav nikad ne sazna da on postoji.
Drugi cimer nije mlad kao onaj što je pao s kruške. Recimo to ovako, prvi puta je u životu čuo radio 1946 godine, u svojoj petnaestoj. On uglavnom prdi. I sprda sestre (pohotnik stari). I super mu je jer je doma sam u četiri zida, s televizorom. Doma puno gleda dokumentarce i zna hrpu beskorisnih činjenica: „Hej, znaš li koliko košta prosječni bolnički ručak?“, „E, znaš li koliko spajalica stane u karnister od deset litara?“, „Znaš li koliki je udio ruralnog stanovništva na Mikroneziji?“
A ja... znate kako je, pokušavam se uklopiti.
|
