|
Di god pogledan guzice i sise
Svugdi, pari mi se ludin, ljudi
Grudi ka puding, sise
Pari mi se smiju mi se, cice
Bradavice kroz majice se naziru
Nadiru ogromne, veće i veće
Žlijezde mliječne, na njima usta se otvore
«Dobro veče!» mi govore «Alo,alo, di si?!», čovječe!
The Beat Fleet
Bio je to samo još jedan uobičajen dan na plaži u Makarskoj. Nepregledni redovi ručnika stajali su poredani jedan do drugog, zgusnuti do razine da nigdje nije bilo moguće uočiti niti jedan od kamenih oblutaka na kojima su ležali. Nigdje nisu provirivali čak niti opušci, koje su kandidati za rak pluća u izobilju porazbacali uokolo, ne bi li normalnim ljudima ogadili život. Na temperaturi od skoro 40 stupnjeva nauljena i oznojena tijela ključala su poslagana jedno do drugog. Na prvom mjestu tu mislim na mlade Čehinje. One među njima koje su na sebi imale žute badiće neodoljivo su podsjećale na makedonsku zastavu. One pak u crnima naginjale su na albansku. Cvrljle su se na kamenju reš pečene, očekujući valjda da ih neki lokalni majstor za gradele okrene. Što i ne bi bilo tako nevjerojatno za očekivati, budući da su njihovi muškarci skloni avanturističkom ljetovanju te je ranom zorom dio njih u sandalicama krenuo u Biokovo, 1762 metra usijanog, oštrog, gotovo vertikalnog stijenja koje se sipa pod nogama. Njihova će tijela pokupiti Gorska služba, ukoliko ih strvinari ne nađu prvi. Oni momci koji nisu krenuli na planinarenje otputili su se na luftićima prema Hvaru. Nih će pak ribari izvući mrežama. Dubinskim mrežama, za dva tjedna, negdjdje blizu Krka.
Niti mlade Mađarke nisu željele biti lošije. Vidio sam jednu koja je pokušala pobiti uvriježenu teroriju da su Mađari nastali od Tatara. Pokušavala je dokazati kako su oni zapravo direktni potomci gmizavaca. U roku od dva dana mijenjala je već treću kožu, čak se i trljala po kamenju ne bi li skinula sa sebe velike krpe u odumiranju koje su još uvijek stajale na njoj. Još jedan dan i izgledat će kao slika iz anatomskog atlasa.
Ja sam za to vrijeme, lagano omamljen suncem, u glavi vrtio egzistencijalistički film. Vodio sam zamišljeni razgovor sa Sartreom i Kierkegaardom o tome treba li ribu nauljiti unaprijed ili je bolje zaliti je maslinovim tek kada zacvrči na gradelama. S druge strane, moj Sin bio je puno prozaičniji. Budući da je zadnje pare koje smo imali pomlatio na sladoled, sada je zavijao na sav glas zbog činjenice da si nije u stanju priuštiti tetovažu-preslikač koju su prodavali s ostalom kramom u sklopu čerge šatora razapete u blizini plaže specijano za naivne turiste. I njihovu razmaženu dječurliju.
Par metara dalje, na platnu kakvim se obično vizualno ograđuju gradilišta, ležao je sa svojom obitelji Damir Zidar. Kada kažem „obitelji“ pri tome mislim na dvoje djece u ranom stupnju rasta i razvoja, pretjerano izraslu džukelu koja neprekidno bali i suprugu koju bi zbog njene požrtvovnosti prema obitelji Vatikan već davno proglasio za sveticu, samo da nisu toliko zabavljeni pedofilijom. Jedno od djece, zeleno oko usta, mljackalo je je kašicu od špinata koju mu je Damir odsutno žličicom ubacivao u usta, pas je balio po japanki (a čim malo zavrti glavom vjerojatno će zabaliti i obližnju Japanku), a Damir je zamišljao kako je on James Bond u početnim scenama „Licence to Kill“, ono kad 007 padobranom sleti na luksuznu jahtu usidrenu u nekoj rajskoj uvali, na kojoj ga objeručke dočeka beskonačno prekrasna i savršena nepoznata ljepotica.
Dodamo li u cijelu ovu scenu techno koji je neumorno tukao iz kafića (množina) na plaži te neartikulirane krikove pobiješnjelih čopora malih Bosanaca koji su u more i iz mora trčali preko tuđih želudaca, dobivamo sliku što se ovdje dešavalo... samo još jedan uobičajen dan u Makarskoj.
No, to zapravo uopće nije ono što sam htio reći... htio sam reći nešto sasvim drugo i ono najbolje tek dolazi. No sada je kasno, klinac spava u drugoj sobi i u 6 ujutro će me vući na plažu, pogled mi se polako muti... stoga ću ono bitno i zanimljivo reći u idućem postu... možda već i sutra naveče. A vi pričekajte. Eeee... suspens vam je to, što da vam velim?!
Bok i čitamo se...
P.S. Damire, pazi što si želiš, nikad ne znaš kad će ti se ostvariti ;-)
|
