Pomalo posramljen činjenicom da dugo, ali baš jako dugo, nisam ništa objavio na svome blogu, izbjegavao sam sve što počinje na B. Osim banana, koje izbjegavam zbog žgaravice. No, u odsudnom trenutku urođena znatiželja prevladala je mučnu grižnju savjesti i po prvi put nakon više mjeseci pogledah naslovnicu blog.hr. I što tamo vidim? Jedna dama piše o mome gradu. Svaka čast mladoj dami, njena opažanja vrlo su simpatična i donekle površno dražesna, blagonaklona i ljubezna, ali smatram kako takva ad-hoc analiza ne može u potpunosti predočiti višeslojni senzibilitet grada, njegov habitus i movens, njegovu sol i dah, dakle sve ono što jedan grad čini jednim gradom. Za razliku od nekih drugih stvari koje, recimo, jednu debelu babu čine jednom debelom babom. Stoga odlučih kako mi je baciti se na posao, zaoštreno pero staviti u službu oka i uha te objektivno i dokumentaristički pretočiti duh grada u zavijutke slova i mrljice tinte. Tako, blago Gospodinu, nastade prikaz koji slijedi.
Bjelovar je nastao prije 250 godina posadivši se između dvije rijeke, Bjelovarske i Plavničke. Bez obzira što je to dvostruko više rijeka nego što, primjerice, teče kroz Beč (koji o toj jednoj jadnoj koju imaju čak i valcere skladaju), grad nikad nije imao izrazitu orjentaciju ka životu na njihovim obalama. Bjelovarčani se nikada nisu bavlili ribarstvom, šlepovi natovareni ugljenom nikad nisu trubljenjem odgovarali na mahanje žena što na obalama peru rublje, a momci nikad nisu od djevojaka krali poljupce, sakriveni pod elegantnim lukovima mostova. Poznajem mnoge psihologe koji bi u ovom zaziranju Bjelovarčana od vode koja teče prepoznali zatvorenost i konzervativnost, nesklonost promjenama, no ja bih rekao da su razlozi dosta jednostavniji i praktičniji. Naime, radi se o tome da je Plavnička toliko široka da, kad se u proljeće krene snijeg otapati, prosječan osmoškolac pri njenom preskakanju umoči noge taman dovoljno da kući od oca dobije dvije šljage, onako ovlaš. Bjelovarska je, pak, nešto malo uža.
Osnivačica grada je kraljica Marija Terezija. Svi znamo kako je ta Monarhija bila divna. Ni o čem tada nismo morali brinuti. Mađari su nam besplatno slali svoje lingviste da nam djecu uče pričati. Austrijanci su jeli kremaste kolače koje su im Česi pripremali, veselo su odmahivali čipkastim maramicama koje su vadili iz čipkastih rukavića što su im virili iz strukiranih sakoića, znajući da su mirni dokle god se mi tu koljemo sa Turcima. U to vrijeme čak nismo morali ni pljuvati po vlastitim političarima. Samo bismo ih poslali u Bečko Novo mesto, a oni bi vrlo brzo potom bili skraćeni za glavu. Eeee, to su bila vremena. U tom prekrasnom ozračju spomenuta dama se sjetila kako bi bilo super imati utvrdu, centar Vojne krajine, otkud bi se moglo nadzirati spomenuto klanje s Turcima. I ne budi lijen, osvanuo je grad. Ako se nešto što se sastoji uglavnom od vojarni, konjušnica, birtija, zatvora i javnih kuća uopće može smatrati gradom. Na žalost svih, radovi još nisu ni bili gotovi, a Turcima je već dojadilo. Okanuli su se ratovanja i počeli se baviti ugostiteljstvom, prvenstveno prodajući kebabe. No, Bjelovar je već bio tu i nije bilo nazad. Seljaci iz okolnih mjesta naselili su zgrade, iz konjušnice su napravili dječji dispanzer i krenuli živjeti. Posljedica instant-izgradnje je pojava da Bjelovar ima sve ulice okomite jednu na drugu. Sva djeca koja tu odrastu smatraju da su okomite ulice prirodno stanje stvari i nemalo se iznenade kad krenu na studij u Zagreb. Pojava ulica pod svim mogućim kutevima toliko im je šokantna i zbunjujuća da prvih nekoliko akademskih godina provedu u terapijskim grupama koje se liječe konzumacijom prekomjerne količine nekvalitetnog alkohola i promiskuitetnim ponašanjem. Još i danas Bjelovarčani se prisjećaju Marije Terezije kroz ritual nazvan Terezijana. Tu oni tokom tri dana, kroz masovno okupljanje, vrlo glasno slušanje šund-glazbe, žderanje šećerne vate, masne kotlovine i ćevapa, ispijanje nevjerojatne količine piva, povraćanje po parkovima i zapišavanje mrskih austro-okupatorskih građevina izražavaju svoj revolt i gađenje prema toj tiranki.
Kako bih stanovnicima velikih gradova, prvenstveno Zagreba, zornije predočio kako danas izgleda život u Bjelovaru, poslužit ću se formom rubrike iz „Politikinog zabavnika“ pod nazivom „Vjerovali ili ne. Dakle...
...vjerovali ili ne:
• u Bjelovaru je snjeg bijel čak i drugi dan nakon što padne
• tu je moguće sjediti na terasi kafića a da šleperi ne tutnje kraj tebe, pri čemu kava košta četiri kune
• u Bjelovaru ti nitko ne trubi čak i ako ne ubrzaš od 0 do 90 dok je na semaforu još uvijek žuto svjetlo
• kad se upali zeleno možeš krenuti jer auti ne stoje blokirani usred raskršća
• auti se parkiraju na za to označenim mjestima, a ne na zelenim površinama, pločnicima i slično
• ljudi idu s jednog na drugo mjesto pješice i stižu za deset minuta
• možeš doći kući s posla, odvesti klinca na trening, vratiti ga s treninga, a da je još uvijek dan
• u Bjelovari penzioneri ne moraju kopati po kantama za smeće kako ne bi crkli od gladi
Bjelovar je iznjedrio mnoge velike ljude. Na prvom mjestu tu je Saša iz Big Brothera. On je čovjek koji je cijeloj Domovini pokazao kako se govori negdje na potezu Stara Rača – Dautan. Dok recimo Pupelica, Patkovac, Prokljuvani, Kobasičari ili Šiptari imaju totalno druge dijalekte.
Ljudi su, općenito, najveće blago našeg grada. Svi su topli, srdačni i bliski. Toliko bliski da znaju o tebi sve živo puno bolje nego ti sam. Recimo, ako želiš znati koliko je koštao tvoj novi auto ili kakve ti je boje kuhinja samo pitaš prvog čovjeka na ulici. Svakako zna. Jer u vrijeme kad nisu na poslu u Pevecu, ili kad nakon redovnog radnog vremena u Pevecovim skladištima ne preslaguju robu na stalažama, ili dok ne obavljaju neki drugi tužan posao bogateći nekog od bahatih lokalnih mini-tajkuna, oni se okupljaju u manje skupine i oko kave prepričavaju tuđe živote. Nešto kao reality-sapunice. I tako pričaju, pričaju, sve dok ne saznaju i svaku najmanju pojedinost o nekome tko zaista živi svoj život. Toplina Bjelovarčana posebno se ogleda u trenucima kad se nekome desi nešto loše. Onda oni duboko suosjećaju, njihova srca trepere kad tiho mljackaju o čovjeku kog je žena prevarila, o susjedu koji je dobio rak i sada jadan umire, možda i o nekome tko je popljačkao novac te se sad bahati okolo. Naravno, kad sretnu tog tko se bahati jer ima novaca izrazit će svoj protest tako što će mu se odmah pokušati uvući u guzicu. Pa nek dobije hemeroide, kad je gad!
Zapravo, već se neko vrijeme bavim mišlju da bi možda iz Bjelovara trebalo iseliti sve stanovnike i doseliti neke Nizozemce ili Švede, nekog tko je na evolucijsko-civilizacijskoj ljestvici dosegao primjerenu razinu, nekog tko zaslužuje tiha popodneva uz kavu, na rubu razlistalog parka. I zgodne mlade mame koje se šetkaju okolo gurajući kolica. Mada, tko zna, možda će baš ti klinci iz kolica, jednog dana kad porastu, znati zavrijediti svoj grad bolje nego mi sada.
|
