Znate li tko su vječiti bundžije? To je ona ekipa koja se vječito buni. Ako ste ovo odmah prokljuvili, onda vjerojatno onda znate i koja rijeka teče ispod savskog mosta. Ali, iako je stvar na prvi pogled banalna, ima se o vječitim bundžijama još dosta toga za reći.
Recimo, jednom sam prilikom sa ekipom iz firme bio na strateškom planiranju. Za one koji ne znaju, to je ono kad management firme zaključi kako im ljudi previše rade u radno vrijeme i zbog toga se ne mogu baviti misijama i vizijama. Tada management odluči da se ljudi imaju misijama i vizijama baviti u slobodno vrijeme. Jedan vikend ih lijepo skupe na hrpu, potrpaju u vozila i odvedu u neku planinčinu gdje i medvjedi hodaju okolo s topografskom kartom i kompasom, a gdje bića čija tijela nisu pokrivena dlakom vrlo brzo umiru od hladnoće. Tamo se u neku sobu planinarskog doma postavi flipchart, whiteboard, platno, laptop i beamer te strateško planiranje može početi.
Flipchart - onaj veliki blok na stalku po kojem se piše markerima
Whiteboard - za razliku od primitivnog pomagala „blackboard“ iliti školske ploče, ovo je moderno pomagalo po kojem se piše flomasterima za whiteboard; problem s flomastermima za whiteboard je u tome što se teško razlikuju od markera – što rezultira jednokratnom upotrebom whiteboarda i prosvjedima sindikata čistačica
Platno – ono na što se projicira projektor, nekad ulogu platna preuzima i običan komad zida
Beamer – uređaj koji služi za proizvodnju topline i buke, a u sklopu njegove sekundarne namjene može se koristiti za projiciranje slike s računala na platno ili zid; oni koji su glupi i ne služe se managerskim žargonom povremeno ga zovu i projektor, ali ja ne poznam nikog takvog
Laptop – računalo za one koji su nešto skrivili pa ga sada moraju tegliti svuda uokolo sa sobom, ne bi li zaradili skoliozu i k tome radili prekovremeno kod kuće
Sve ovo je osnovna oprema za strateško planiranje, a kao dodatne mogućnost postoje još i panoi koji se stavljaju po zidu, žuti papirići na koje se pišu zapažanja te se potom ljepe po panoima na zidu i još beskrajno puno varijacija na temu vrtićkih igara. Mogućnosti su beskrajne, a jedino ograničenje je granica duševne rastrojenosti konzultanata koji sugeriraju ovakve metode.
Na početku, svi se stisnu oko beamera ne bi li se malo ogrijali, a Najveća Faca među svim facama koje su se skupile održi uvodnu riječ o trenutnoj situaciji i koji je cilj.
Zašto „face“? Jesam li napomenuo da se strateškim planiranjem ne bave obični šljakeri, već su takve radionice uglavnom rezervirane za middle management? Middle management je grupa ljudi koji su bili dovoljno sposobni u svom poslu da bi napredovali i potom se bavili administrativnim poslom, a ne onim u čemu su najbolji. Oni na to pristaju jer je bolja plaća, a i ljudi ih zovu „šefe“. Svi ih mrze jer middle managerima top management kaže što se mora napraviti, a onda managerčići mrcvare obične šljakere da se to i postigne - ma koliko nerealno bilo. Nije lako biti middle manager jer se s jedne strane svađaš s puno ljudi, a s druge strane se ulizuješ šefovima. Postoje i middle manageri koji su drugačiji, ali oni postoje jako kratko.
Tada ostali, male face popunjavaju neke tabele, nabacuju nekakve ideje (brainstorming, za neupućene), ispisuju papiriće i žestoko polemiziraju oko stvari koje s mozgom veze nemaju, a sve ne bi li aktivno sudjelovali u postizanju dugoročne strategije. Koja će se potom otisnuti na laserskom kolor printeru i pospremiti u ladicu.
Tako sam i ja za vrijeme konkretnog sastanka vješto polemizirao u korist nekih ideja koje su trebale doprinjeti poboljšanju kvalitete proizvoda te poboljšanju prodaje općenito. Bio sam iznimno inspiriran (uhvatio sam mjesto blizu ispuhu beamera pa sam bio euforičan zbog vreline na licu i hladnoće na burezima), a moji su prijedlozi bili dobri i produktivni. Nažalost, Kolegica Bundžija je svaki put kad bih ja nešto predložio imala prigovor. Neke stvari nisu bile ostvarive iz jednog razloga, druge nisu bile isplative iz drugog. Konstruktivna kritika svakog prijedloga je dobra, na kraju zato i jesmo bili tamo da podjelimo iskustva. Stoga se nisam dao smetati, nego sam svoje ideje sve dalje razvijao i poboljšavao, smišljao nove, racionalizirao... Bez i jednog izuzetka svaka od njih je bila dokusurena preciznim snajperskim hicem Kolegice Bundžije baš u najslabiju točku. Tako smo se mi nadmudrivali dva dana, sa žarom u očima i naporom na licima. Kao dva gladijatora, dva titana, dva sindikalca u borbi za zadnjom zdjelicom maksimirskog prvomjaskog graha. I potkraj drugog popodneva sam pukao. Onako, bez najave. Nisam niti znao da sam toliko ljut, sam sam sebe šokirao. Počeo sam urlati na sav glas, proljevati sok i mineralnu što su stajali na stolu, a komadići slanih štapića iz mojih su usta prštali svuda u krug. U glavi sam vidio prekrasnu sliku sebe kako ubijam Kolegicu Bundžiju, nabijajući joj plahte papira sa flipcharta u usta te udarajući je potom po glavi svojim preteškim laptopom. Zatim sam se vidio kako je odvlačim u šumu, bacam u neku jamu koja je nastala slijevanjem vode i zatrpavam je lišćem. Ne vjerujem da bi ikome falila da se nije vratila na posao. Ne bih niti ja. Enivej, moja eksplozija je izazvala stanje šoka kod svih prisutnih, razbudila one kojima je bilo toplo pa su zadrijemali, oživjela one koji su obamrli od hladnoće. Generalno, doživio sam kritiku zbog svog načina ophođenja i nekolegijalnosti. Ali je rijetko tko uspio uočiti da je Kolegica Bundžija tokom dva dana pokopala pedeset prijedloga, a nije dala niti jedan. Da je znala reći kako ne valja raditi, ali ne zna reći kako onda valja. Možda se trebala zaposliti u Saboru, kao zastupnik oporbe. Nažalost, od mene uglavnom očekuju da posao napravim do kraja, makar i ne baš savršeno.
Drugi primjer bundžija su oni koji usred sastanka počnu kukati da nešto ne valja. Recimo, nitko im nije dao proceduru za posao koji rade pa sad oni griješe jer improviziraju. Kad netko tako nešto kaže, pogotovo obrazovan čovjek na odgovornom radnom mjestu, ozbiljno mi dođe da izvadim toplomjer i izmjerim mu temperaturu. Naime, s obzirom da spomenuti Kolega Bundžija već dulje vrijeme radi taj posao, on bi već trebao znati koji je najbolji način za njegovo obavljanje. Stoga bi pohvalno bilo da opiše svoj rad, da nekom od šefova podastre takvu proceduru ne bi li mu se na nju ovaj potpisao i potom može nastaviti raditi što god hoće, ali sada sa certifikatom. Ne, njemu je to bezveze. On želi da mu ja, koji o njegovom poslu znam samo načelno, propišem proceduru i natjeram ga da radi po njoj. Istina, tako će mu možda biti teže, tako će možda biti i manje efikasan, ali će barem moći kukati da sam ja budala i da sam ga natjerao da radi na krivi način. I zato viče „trebalo bi, trebalo bi“ dok ja stvarno ne podivljam. A kad podivljam, onda će za svaki put kad bude išao na wc popunjavati obrazac u tri primjerka i nositi u računovodstvo na ovjeru. Pa ćemo vidjeti kad će se ponovo buniti da mu netko treba napisati proceduru.
|
