07.03.2006., utorak
Psihologija i odgoj
- Petre, slušaš li ti mene uopće?!
Pero se trznuo i podigao tup pogled s monitora, nekoliko puta zbunjeno trepnuvši u smijeru svoje zakonite supruge. Ona je stajala u dovratku sobe, podbočena i evidentno ljutita. A on nije znao koji je ispravan odgovor na upravo postavljeno pitanje, odgovor koji će ga izbaviti od nadolazećeg jednosatnog prenemaganja na temu slabe komunikacije, otuđenosti partnera i sve one priručne psihologije što se može pročitati u ženskim časopisima. Doduše, bio je svjestan da je ona zadnjih desetak minuta nešto govorila, ali spam filter u njegovoj glavi pobrinuo se da besmisleni sadržaj ne optereti svjesnu razinu negovog mozga.
- Po cijele dane blejiš u taj monitor, a dijete nam ima ozbiljne psihičke probleme!
Pero se namršti.
- Što se sad zbiva s Lanom? Je li ponovo u fazi bušenja nosa? Ili se još jednom zaljubila u onog Ronalda i sad po cijele dane samo pušta ljigavu glazbu buljeći u strop. Kad smo mi imali dvanaest nama takve stvari nisu...
- Beckhama. Beckham je bio u pitanju. I ne radi se o Lani, već o Luki. – reče supruga značajno, zadovoljna što je postigla efekt. – Teta u vrtiću je primjetila da je nesiguran i sramežljiv. Da se povlači u sebe i da ispoljava tjeskobu. Moramo sutra otići tamo na sastanak.
Peri se za trenutak učinilo da je u nekom drugom svijetu. Ili da mu žena govori o nekom sasvim drugom dijetetu. Luka je bio izrazito otvoren i samosvjestan petogodišnjak. Najblaže račeno. Njega bi se trebalo odvesti k psihijatru, ali samo da bi mu umjesto prejako izraženog osjećaja nadmoćnosti ugrado neki blaži kompleks manje vrijednosti. Kad god bi neki stranac kročio u obiteljski dom Trajanovskih, Luka bi dotrčao do njega. Prvo bi mu dobro zagledao u ruke, a potom ga uz oštar pogled upitao: "A što si mi donio?". Ako čovjek ne bi imao ništa kod sebe (pa čak ni čokoladu), jadan bi najčešće propao u zemlju od stida. Čim bi gost sjeo u dnevni boravak razgovarati s domaćinima, Luka bi počeo dodijavati da se došljak igra s njime, a od druženja s domaćinima uglavnom ne bi bilo ništa. Generalno, stvar je bila teško podnošljiva i zabrinjavajuća. Osim ono jednom kad je klinac natjerao akviziterskog prodavača osiguranja da četveronoške puže po sobi, dok mu je mali s perjanicom poglavice na glavi jahao na leđima, urlao i podbadao ga petama u slabine. Eh da, taj put Lukin bezobrazluk se pokazala iznimno korisnim... Ipak, svjestan da je ovakvo ponašanje njegovog muškog nasljednika nedopustivo i upoznat sa svojom ulogom oca, hranitelja i odgajatelja, Pero je nekoliko puta do sad u pokušaju odgojnog djelovanja trgnuo iz hlača svoj remen i zaurlao fijučući grozim oružjem kroz zrak. Plameni jezici pravedničkog gnjeva lizali su iz moćnog biča, baš kao onomad iz Balrogovog, oružja stravičnog čudovišta što obitava u rudnicima Morije. No, uvijek bi mu u tim situacijama spasonosna mama Gandalf prepriječila put. Podigla bi prema njemu čarobnu knjigu "Dječja psihologija" i prozborila vilenjačku kletvu: Fizičko kažnjavanje prenosi poruku da je udaranje prihvatljiv način izražavanja vlastitih osjećaja i rješavanja problema! Tata Balrog bolno bi urliknuo i sunovratio se nazad u provaliju Interneta, da tamo ostane na chatu dok svi vilenjaci ne odu u onu njihovu šugavu, metroseksualnu zemlju preko mora, gdje će do vječnosti nositi dizajnerske svilene košulje i izvlačiti si obrve olovkom. A prefrigani sin Hobit izvirio bi iza maminog skuta i nacerio se zlobno, znajući da je još jednom izvojevao pobjedu. To je bilo dijete o kojem pričamo. Nema nikakve riječi o sramežljivosti i povučenosti. Bit će da je teta u vrtiću doživjela još jedan u nizu živčanih slomova i da ju je ovaj zadnji stvaro dokusurio. Ili opet pije. Žena je i dalje ispitivački gledala Peru. On duboko uzdahne, prizna sebi još jednan poraz i reče:
- Dobro. Otići ćemo sutra da vidimo o čemu je riječ.
* * *
Lukina teta govorila je polako, nekako kao punim ustima. Blag osmjeh na licu i zamagljeno suzne oči govorile su da miligrami Normabela već sretno i opušteno plove njenim venama.
- Molim da upoznate naše kolegice, Psihologicu i Pedagogicu. One će Vam objasniti zašto smo Vas pozvali. I ne brinite ništa, Boris je divno dijete, pametno i umiljato. U pitanju su sasvim male teškoće. On će ih lako prebroditi i nikad neće postati psihopata i serijski ubojica.
- Luka – reče Pero gutnuvši slinu – Luka je naše dijete.
- To sam i rekla. Boris. A sad ću Vas prepustiti svojim kolegicama. Moram se ići brinuti o djeci. Znate, mi u vrtiću se nevjerojatno dobro brinemo o njima. Puno individualno radimo. I po modernim metodama. A ne kao oni nastavnici u osnovnoj školi koji sve čine da upropaste naš trud i muku. Gadure jedne nepismene. Ja bih njih sve dala...
Teta zastade u pola rečenice i zatvorenih očiju nabroji u sebi do pet, sričući usnicama. Još se jednom vrlo ljubazno osmjehne, pozdravi prisutne, te laganim hodom izgega iz prostorije. Psihologica pročisti grlo, a potom se obrati roditeljima:
- Vidite, neki dan smo s djecom crtali uz glazbu. To je najnovija pedagoška metoda kojom prodiremo do zapretenih razina osjećaja mališana. Navodimo ih da ispolje nutrinu i ostvare sebe. U njihovoj dobi apsolutni je imperativ pedagoškim radom stimulirati samoaktualizaciju.
- Slabljenjem pažnje intenzivira se dijetetov motorički nemir. – nadoveže se Pedagogica.
- Puštali smo im asocijativno-kognitivne skladbe, kako bi mogli bolje artikulirati svoje emocije. Grupi smo rekli da uzmu bojice, da zatvore oči, slušaju, te da potom naslikaju glazbu koju čuju.
- Ta, što su to specifične teškoće u učenju, odnosno dyslexia et disgraphia? – upita se Pedagogica.
- Luka je od samog početka pokazivao vrlo malo volje za suradnju. Umjesto da proživljava osjećaje i da boje glazbe pretače u boje na papiru, neprekidno je gledao kroz prozor u djecu koja su vani igrala nogomet. Izgledao je kao da bi svakog trena izjurio k njima i on počeo nabijati loptu. To nam je od samog početka dalo naslutiti kako on tobožnju želju za nogometom koristi u svrhu psihološkog paravana, a sve ne bi li prikrio strah od suočavanja s vlastitim emocijama na koje smo ga pokušvali potaknuti.
- Negativizam djeca često koriste u bitki s moćnijom osobom od sebe.
- Reagirao je tek na dodatne poticaje i to vrlo burno, uputivši svojoj odgojiteljici nekoliko vulgarizama.
Pero se upitno pogledao sa ženom, a onda mu je sinulo. Žele im reći da je opsovao tetu. Vulgarizam je politički korektan termin za psovanje, a odgojiteljica je politički korektan termin za tetu u vrtiću, toliko je shvatio. Ovaj put je klinac stvarno prevršio svaku mjeru. Bit će sav plav kad ga uhvati. Ne treba se njemu, Peri Trajanovskom, crveniti pred tetama jer njegov sin nema ni trunke kulture. Zato zabrza reći:
- Oprostite što je bio bezobrazan, ja ću to s njim...
- Stvar nije tako jednostavna – prekine ga Psihologica. – To je samo površinska manifestacija duboko zapretene unutarnje borbe. Naime, kad smo ga napokon uspjeli potaknuti da nacrta nešto dobili smo krajnje ambivalentan rezultat. Nacrtao je pauka!
Pero je zbunjeno zijevao ne shvaćajući u čemu je problem. Pedagogica i Psihologica promatrale su ga značajno, kao da su se upravo obratile Mojsiju na Sinaju i sad od njega očekuju da sve rečeno napiše na glinene pločice. Žena nije točno znala što bi napravila i u čemu je zapravo problem, ali je iz atmosfere oko sebe zaključila kako se dešava nešto strašno za njihovo čedo. Počela se lagano tresti i vrlo vrlo tiho, jedva čujno, cviliti. Pero se prvi snađe:
- Ne razumijem u čemu je problem? Luka voli pauke. Stalno ih crta. Dapače, mislim da je to jedino što uopće zna nacrtati. Sakuplja ih u staklene teglice, hrani ih travom, pokazuje gostima... Kad je njegova mama jednom prošle godine odlučila pobrisati paučinu (pri ovim riječima Pero osjeti ženin bijesni pogled kako ga proždire) rasplakao se kao kišna godina.
- Eto vidite. Upravo ono što sam htjela reći. Mališan rastrganih emocija poistovjećuje se sa odvratnim kukcem. Vi ste antiroditelj ako ne uviđate da vaše dijete pati. Ono Vas sad najviše treba. Ako Vi niste u stanju zrelo prihvatiti činjeničnu situaciju da Luka ima ozbiljnih emocionalnih problema, kako ćete njemu pomoći? Samospoznaja je prvi korak ka samoizlječenju!
- Ma što vi znate?! – pukne Pero. – Pauk je možda vama dvijema odvratan kukac, njemu je to životinja kao i svaka druga. Odvratne ste vas dvije babetine koje nemate pametnijeg posla nego braniti djeci da igraju nogomet. Gnjavit ćete ih da analiziraju svoje osjećaje sve dok ne poblesave i ne postanu depresivci ili nešto još gore. Ne daj Bože slikari ili kavi drugačiji beskorisni umjetnici koji umjesto da se prime lopate samo smišljaju kakvu emociju u tom trenutku proživljavaju, a u slobodno vrijeme po gradskom pločniku guraju nosom kikiriki nazivajući tu aktivnost performanceom!
S jedne i s druge strane iz pogleda su frcale iskre. Da je Tesla mogao biti prisutan oduševio bi se činjenicom da za stvoriti toliku količinu elektriciteta uopće nije potrebno imati elektranu na Niagari. Nakon minute dubokog disanja Psihologica prozbori zlokobno i ispod glasa:
- Dobro. Ukoliko ne budete željeli surađivati zamolit ćemo Socijalnu službu da vam se obrati zbog zanemarivanja dijeteta.
Pero je taman krenuo malenu dječju vrtićku stolicu (na kojoj je već pola sata s naporom sjedio) Psihologici satjerati niz grlo, ali ga žena krvavim štipanjem i povlačenjem za kragnu spriječi. Prije nego li je razbješnjeli otac uspio išta reći, ona prozbori:
- Naravno, učinit ćemo sve što je najbolje za Luku. Zato smo i došli. Jedino suradnjom roditelja i vrtića može se postići ono što je najbolje za dijete. Vježbat ćemo puno s Lukom i ponovo doći porazgovarati.
Majka i supruga zgrabila je sa stola papir na kojem je pisalo "Program vježbi – Crtanje glazbe". Peru je snažno obuhvatila oko ruke i izvukla ga van prije nego li bude većeg zla.
* * *
Idući dani prošli su u mučenju. Žena je svako popodne po više sati klincu puštala nekakvo dosadno New Age prenemaganje i tjerala ga da crta. Već do prve večeri imali su punu kuću paukova i histeričnu majku koja je nabijala vratima prostorija. Pero to nije mogao ni slušati ni gledati pa se pokušao sakriti u kćerinu sobu i od tamo na miru surfati. Tu je bilo još gore. Osim što ga je Lana gledala kao zločinca koji narušava njen pubertetski mir i privatnost, ubijala ga je beskrajnim telefoniranjima i bipkanjima poruka. Kad mu je nakraju pustila neku jezivu nazovi pjesmu od nekog Justina Timberlakea, Pero je shvatio da su sve granice prekoračene i da valja nešto učiniti. Izašao je iz kćerine sobe i došuljao se do svog sinčine. Sagnuo se i tiho mu šapnuo na uho da će, ako pod hitno ne nacrta nešto drugo osim pauka, doći zločesti ljudi koji će ga odvesti u dom. Pa onda nek tamo zajebava koga god hoće. Klinjo ga je zaprepašteno pogledao i već za nekoliko minuta imali su list papira na kojem je sunce pobjedonosno sjalo, crepovi su se crvenili iznad grbavih zidova, a ponad zelene trave lebdio je plavi oblačak. Majka je bila presretna. Plesala je po kući s remek djelom svog sina u rukama, a malac je iskoristio priliku i šmugnuo van. Ostatak dana klinjo je proveo s drugim balavcima, igrajući nogomet na travnjaku punom govana što su ih ostavili gradski psi. I njihovi vlasnici što vole životinje, ali ne vole za njima čistiti drek.
Majka je jedva dočekala drugo jutro da se u vrtiću pohvali dječjim likovnim dostignućem. Okupio se tročlani konzilij u sastavu Teta, Pedagogica i Psihologica. Jedno vrijeme su tiho i znalački promatrale crtež, a onda su počele zabrinuto vrtiti glavama. Sažalno i zaštitnički su zaključile:
- Ovo je zabrinjavajuće. Od pauka više nema niti traga. To znači da je dijete svoje strahove i frustracije potisnulo još dublje u sebe. Bojim se da mu više mi tu ne možemo pomoći. Bilo bi najbolje da potražite stručnu pomoć.
I tako su sada vrli roditelji i još vrliji sin sjedili u čekaonici dječje poliklinike, pijuckali sok iz aparata na kovanice i čekali da ih psihijatar pozove. Ali, bili su zadovoljni i sretni što su tu gdje jesu. Naime, roditeljima je do tada već postalo jasno kako je zapravo sve dobro, kako je jedino važna dobrobit njihovog djeteta i kako su sretni što mogu mirno spavati, sigurni u to da o njihovom mališanu u vrtiću odgajatelji brinu po najmodernijim pedagoškim metodama. Te da su to sve vrlo stručni ljudi koji znaju što rade.
|
- 14:05 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
|
